STARE KUĆE

   Gradilo se tako da se gradila kamena magaza nasred uzbrdice, gledalo se da se japija usiječe u januaru ili prije mladog mjeseca da je crvi ne izjedu, cijepala se šindra i kadio kreč. Naši su preci sami gradili svoje kuće, izrađivali dijelove namještaja, posuđe za pripremanje hrane,kuće su gradili samouki narodni neimari, a sve prema svojim potrebama i mogućnostima. Karakteristike tadašnje gradnje bile su krov od daske, bijelo okrečen zid, grafitna cokla,ponjavica ispred svježe ofarbana praga,gradnja u ”dizmu”, jorgovan i đurđin u cvijetnjaku slika su koja se negdje u zapećku mozga nosi sa sobom… OVE KUCE NISU IZ MAREVA ALI JE I KOD NAS BIO OVAJ SISTEM GRADNJE A onda je je stigao nehat, novi životni trendovi i na kraju rat i uništio gotovo sve tragove naše prošlosti. U pogledu kulture stanovanja neki su strani autori prilkom posjete Bosni i Hercegovini bili iznenađeni siromaštvom i standardima stanovanja koji su vladali među siromašnijim stanovništvom.     " Unutrašnjost tih siromašnih kuća sastoji se od jedne prostorije, koja umjesto poda ima nabijenu zemlju. Na zidovima od suhog kamena, bez reda je obješeno nekoliko prnja ili kuhinjskog posuđa. Čitava porodica– ljudi, žene i djeca – stanuju skupa. Da bi spremili jela i ogrijali se zimi, nalože na sredini prostorije veliku vatru, čiji dim izlazi kroz širok otvor na vrhu krova. "
Temelj se gradio od kamena a ostatak, uključujući i krov, od drveta. Kako se vještina gradnje razvijala, tako se i oblik kuće, kako po eksterijeru tako i po interijeru, kreirao prema shvaćanjima, potrebama i mogućnostima. Koristio se hrast i bukva.

Osim korpusa od vodoravno položenih brvana, oblika oblice, poluoblice ili grede četvrtasta poprečnog presjeka, naše kuće iz tog perioda, od kojih su se mnoge sačuvale sve do 70-ih godina prošlog vijeka, karakterizirali su visok i strm četveroslivan daščani krov, dvoprostorna struktura u kojoj je prostorija s otvorenim ognjištem, kuća, prostranija i značajnija od sobe, te dvoja nasuprot ulazna vrata kao jedini otvori u zidnom platnu prostorije s otvorenim ognjištem. Osnova joj je imala oblik izdušenog pravougaonika čija je prosječna dužina iznosila 7 do 10 metara, a širina 3 do 6 metara. Uglavnom su zbog konstitucije terena u našem kraju građene s podrumskom prostorijom pod jednim dijelom prizemlja odnosno sobom. Markatnom ju je činio krov koji je visinom nadilazio zidno platno, u čija su krila bile složene cijepane daščice u sedam, osam ili više vodoravnih redova.

PODRUM-MAGAZA

Ovisno o tome da li kuća građena na ravnom ili strmom terenu, građen je i podrum – magaza. U našem kraju gotovo sve stare kuće su imale magazu. To je dio kuće, koji se gradio isključivo od kamena kojeg je bilo nakon kopanja temelja ili se kamen dopremao iz određenog mjesta uz pomoć volovskih ili konjskih zaprega. Za vezivanje kamena upotrebljavala se zemlja ilovača. Zidovi su bili debeli i do pola metra. Magaza je imala jedna vrata i jedan mali prozor a nije bila podpođena, tako da je pod bio uglavnom od nabijene zemlje ili od naslaganog kamena.

U blizini kuće je kopan rov u zemlji (trap), gdje je preko zime držan krompir ili repa kako bi se sačuvali od smrzavanja ili za proljetnu sjetvu. Oni bi se pokrili slamom, paprati ili starom odjećom. U magazama se čuvalo brašno u posebnim drvenim sanducima s poklopcem. Tu su bile i kace – velike drvene posude od hrasta ili jele, zapremine i do nekoliko kubnih metara u kojima su se kiselile šljive za rakiju, te kruške (za pripremu turšije) i kiseli kupus. a u magazi su se ostavljale i naćve u kojima se mijesilo brašno za hljeb a ostavljale su se i kose za košenje trave (prateći pribor; kov, vodijer, belegije), alatke za kupljenje sijena (vile i grablje), te stanovi za tkanje ponjava i ćilima

OGNJIŠTE-SOBA

Nad magazom se gradio obično duplo veći dio kuće koji je bio podijeljen u nekoliko dijelova. U najvećem dijelu kuće, iznad podruma, bilo je ognjište, koje je bilo središte kuće, odnosno glavna prostorija. Pod je bio od nabijene zemlje – ilovače, a u najsigurnijem dijelu bilo je otvoreno ognjište, malo ukopano u zemlju, kako vatra ne bi zapalila zidove. Veličina ognjšta bila je različita. Najveći broj ognjišta bio je veličine 180 x 120 cm. Vatra se u ognjištu nikada nije gasila, samo se zapretala. Nad ognjištem visile su verige, na koje se vješao bakreni kotao u kome se kuhala hrana a tik uz ognjište bili su smješteni sač, sadžak, mašice, maša i drugi predmeti koji su se koristili za pripremu hrane. Hljeb se pekao na vrućoj zemlji ispod sača, na koji se stavljala žera ili žar, pite u bakrenim tepsijama, također ispod sača, dok se mlijeko uzvarivalo u bakrenim loncima nad sadžakom ispod koga je bio žar, ali ne prejak kako mlijeko ne bi prekipjelo. Mlijeko se kiselilo i u metalnoj posudi zvanoj leđen Ovaj dio kuće, zbog ognjišta i dima, nije imao plafona, te se iz njega penjalo drvenim merdevinama na tavan. Jelo se za sinijom i svi iz istog suda. Jelo se u istoj prostoriji a neke su kuće imale i posebnu prostoriju za jelo. Za sinijom su sjedili samo stariji muškarci na niskim drvenim klupicama s tri noge, zvanim «tronošci» ili «škemlije», dok su žene i djeca jeli čučeći ili sjedeći. U to vrijeme jelo se iz čanaka, drvenih posuda napravljenih od komada drveta ili iz zemljanih zdjela drvenim kašikama. Na sinijama se razvijala i pita, a kad se nije koristila, sinija bi se vješala na zid u prostoriji s ognjištem. Fatimin burek

Neke kuće imale su i udžeru (špaiz) u kojoj se čuvalo brašno u manjim količinama, (jer se ostatak čuvao u magazi), so, mlijeko, mliječni proizvodi...Gotovo svaka udžera, zavisno od statusa vlasnika kuće, imala je kredenac, gdje se «pod ključem» čuvao šećer, jaja, grah, čajevi... Iz prostorije s ognjištem ili prostorije u kojoj se jelo, ulazilo se u sobu za spavanje. Većina kuća imala je jednu, a bilo ih je i sa dvije sobe za spavanje. Sobe su bile podpođene (obično jelovom peticom i zastrte tkanim ponjavama) jer su obično bile iznad magaze, imale su plafon «šiše» i bile su okrečene u bijelo. U sobi je bio željezni ili drveni krevet sa strožkom napunjenim zobovom slamom, te jastuk od isčešljane vune. U sobi su se nalazile i ponjave Tu su bile i bešike u kojima su mala djeca, te drveni sanduci (kuferi) u kojima se čuvala svečana odjeća, nakit i drugo, a u kojima je mlada donosila svoju opremu prilikom udaje, tzv. ruho. U to vrijeme kuće su se osvjetljavale posebnim lampama – karabitušama, te raznim vrstama fenjera, obično na petrolej – gas. Sve kuće su imale peć u sobi. Peći su mijenjale oblike; prvo su to bile zidane peći od zemlje tzv. peći s lončićima. Najpoznatija, donekle i najpoželjnija peć u sobi bila je tzv. «fijaker», koji je služio za kuhanje i pečenje hrane, kao i za zagrijavanje.

TAVAN

Na tavan se penjalo merdevinama direktno iz prostorije u kojoj je bilo ognjište. Na njemu nije bilo pregrada, a u prvoj fazi ni nekih prostorija, a na njemu se:
- sušilo meso
- sušilo voće (hošaf); kruške, jabuke, šljive... To su radili oni koji nisu imali svoje sušionice – šafane.
- u oknima (posebnim sanducima) čuvalo se žito.

Neki ljudi su imali svoje hambare za čuvanje žita, koji su bili pravljeni od drveta i imali pregrade u kojima se čuvalo žito za prehranu ljudi i životinja, kao i za proljetnu sjetvu. Na vanjskim zidovima hambara razastirale su se ovčije i kravlje kože radi sušenja. - čuvali su se orasi i lješnjaci u glinenim posudama zvanim ćupovi. - vile, grablje, kosišta, preslice, vretena, štila, drvene lopate za prebacivanje žita i drugo.
Poslije II svjetskog rata polako se napušta ovakav oblik gradnje, a kuće se grade od boljeg, čvršćeg i trajnijeg materijala i s više prostorija. Pošto je gradnja kuće bila zahtjevan posao to su onome ko je pravio kuću pomagali mještani. Išlo se na mobu kako bi se dovukao kamen , građa ili pijesak, dotjerao crijep. Onaj ko je imao najjače volove obično bi dovlaćio vjenčanice (glavne grede) a domaćica bi ga darivala peškirima koje bi on vezivao volovima za teljige. Tesari bi tesali građu, pomagalo se pri iskopu temelja, pri «vadjenju» ćerpiča a onda bi se, kada se kuća pokrivala, išlo sa prigodnim poklonima, Tada bi se na vrh krova na nosače pričvrstio jedan duži hrastovi srg preko kojeg bi prvo domaćin i domaćica objesili dar – boščaluk, a potom bi ostali iz sela, te susjednih sela, bez obzira na nacionalnost, donosili svoje darove i darivali majstore . Kad bi netko donio dar, glavni majstor ili netko od pomoćnih, kome bi to najbolje «bastalo» bi se popeo na vrh krova i lupajući sjekirom o rogove, vikao da ga cijelo selo čuje: "Mašalaaaa, mašalllaaaa. Evo još jednoga dara.

Domaćin bi zaklao ovcu ili jagnje i napravio veselje kako za majstore, tako i za one koji daruju. Slijedeća faza u izgradnju kuća u našem kraju počinje sredinom osamdesetih godina kada se kuće počinju graditi od armiranog betona, cigle, a liju se i betonske ploče. U svakoj kući gradi se banja i kupatilo, što još više doprinosi poboljšanju uslova života. Onda stiže rat i naša "Hirošima". Otpočinje pljačkanje, paljenje i rušenje svega što je postojalo u našem kraju i što je godinama stvarano. Posljednja faza započinje po završetku rata. Obnovljeno je nešto kuća, većina je iz temelja izgrađena. Nema moba kao nekad, no najvažnije je da se kuće obnavljaju i da se opet u Malom Marevu čuje horo.