..........SAFET SUSIC...........

ISPOVIJEST NOGOMETNOG CAROBNJAKA: Safet Sušic Pape

Nakon skoro deset godina od dana kada je posljednji put boravio u prostorijama FK Sarajeva, Safet Sušic, najbolji nogometaš u historiji ove igre na prostorima bivše Jugoslavije, pocetkom ove nedjelje ponovo je posjetio klub u kojem je izgradio svoju karijeru. Ovoga puta kao jedan od clanova nove Skupštine, koju mahom cine njegovi prijatelji i nekadašnji suigraci. U Sarajevu je Safet kratko, svega nekoliko dana pred novogodišnje praznike, no za njegov se dolazak brzo culo. Obaveza i poziva za druženje je mnogo, vremena malo cak i za obilazak porodice, no ipak je Pape našao vremena da ekskluzivno za Slobodnu Bosnu u rano blagdansko jutro isprica svoju zanimljivu i bogatu životnu pricu, storiju kojom snažno dominira nogomet, a koja neodoljivo, sa svim svojim obratima, lijepim stranama i lošim trenucima, ima obrise holivudskog božicnog filma sa ocekivanim happy endom.

STRAH OD SARAJEVA

Djetinjstvo i prvi dani sa loptom: Vjerovatno ce nekome zazvucati cudno, no ne razmišljam o svojim pocecima, ipak je to bilo jako davno. Iskreno, mnogih se stvari iz tog vremena više i ne sjecam. Sjecanja na djetinjstvo su daleka i maglovita, znam da ono nije bilo ništa ljepše ili ružnije od ranih dana mnogih drugih ljudi. Igrati lopte je bila normalna stvar, sva su se druga djeca igrala fudbala i nikome ništa drugo i nije bilo interesantno. Možda sam ja tu loptu volio više nego ostali, pa sam zbog toga i napravio karijeru i uspio u životu, no kao djecak nisam mnogo sanjao o tome da cu igrati u velikom klubu. Jednostavno, bila je to igra koja je vremenom prerasla u nešto mnogo ozbiljnije. Sa sedamnaest godina sam vec nastupao za prvi tim Krivaje, godinu dana sam sa njima igrao u tadašnjoj Trecoj ligi. Cesto smo igrali utakmice u Sarajevu, protiv Bosne, Iskre, Pofalickog... Na tim utakmicama, zaista se ne mogu sjetiti konkretnog imena, primijetili su me ljudi iz Sarajeva koji su pratili mlade igrace i tako je pocelo. Kada sam stigao u Sarajevo, shvatio sam da je moj život krenuo ozbiljnijim tokom, tada sam tek poceo ozbiljno da razmišljam o fudbalu i o tome da bi on, od igre koja mi je mnogo znacila, mogao postati i moj život.

Zašto je Safet Sušic napokon ušao u prostorije FK “Sarajeva”

U “SARAJEVO” SU ME VRATILE PAŠICEVE IDEJE

Povratak u FK Sarajevo: Istina je da me dugo nije bilo u klubu, dugo nisam cak ni ulazio u prostorije. Znam da se mnogo nagadalo o razlozima za to, ali ja ne želim pricati o tome, niti želim optuživati bilo koga. Nekako sam sa smrcu Svetozara Vujovica, covjeka koji mi je u karijeri i u životu mnogo pomogao, prestao dolaziti u klub. Puno se tu ljudi promijenilo tako da sam jednostavno izgubio nit. No, siguran sam da su se stvari promijenile, Predrag Pašic je covjek kojeg izuzetno cijenim i uvijek sam imao visoko mišljenje o njemu, još iz dana kada je kao momak igrao fudbal zajedno sa mnom. Ništa necu slagati kada kažem kako je to izuzetno pametna, ambiciozna i uporna osoba koja ima mnogo ideja i ubijeden sam da ce on napraviti dobar posao u klubu. Svoja mi je razmišljanja prvi put prenio još dok smo razgovarali u Parizu, evo sada sam se još jednom uvjerio kako zaista u glavi ima dobar plan o buducnosti kluba i mi smo se okupili da mu pomognemo da to što je naumio provede u djelo. Mada smo se tek sastali, imali smo eto i prvo zasjedanje, moram priznati kako sam prezadovoljan onim što sam cuo, idejama i planovima koji su izneseni na prvom zasjedanju nove Skupštine kluba. U ovom je trenutku zaista rano za bilo kakva predvidanja, jer je pred nama zaista mnogo posla, no siguran sam da smo ovim potezom napravili prvi korak ka stabilizaciji kluba i utvrdili put Sarajeva ka Evropi.

Bilo me je strah Sarajeva: Iako se moglo reci kako bi mi potpisivanje ugovora sa Sarajevom bilo ostvarenje nekog djecackog sna, stvarno sam bio u dilemi da li da prihvatim njihovu ponudu i preselim se iz Zavidovica. Bio sam veoma mlad, tada sam imao svega osamnaest godina i malo sam se bojao dolaska, iako mi je bio cilj zaigrati u tako velikoj ekipi. Nakon dosta razmišljanja odlucio sam prihvatiti ponudu, ali me je ta neka trema i neizvjesnost oko toga šta me ceka pomalo i sputala da odmah u prvoj sezoni pokažem ono najbolje od sebe. U prvoj sam sezoni odigrao svega desetak utakmica, no naredne je godine sve krenulo kako treba i postao sam standardni prvotimac. Vec nakon te sezone imao sam mnogo ozbiljnih ponuda da predem u druge klubove, najuporniji su bili celni ljudi Zvezde i Partizana. Pogotovo oni iz Partizana, oni su stalno zvali i tražili da dodem u Beograd. Medutim, nisam otišao iz Sarajeva iz jednostavnog razloga – ako se negdje osjecam dobro, ne želim mijenjati sredinu i zato sam i ostao. Sarajevo je tih godina, sredinom sedamdesetih i pocetkom osamdesetih, bio centar tadašnje Jugoslavije u svemu, fudbalu, košarci, muzici, filmu… Bilo je lijepo, uzbudljivo u to vrijeme živjeti u glavnom gradu naše zemlje…

“ZVEZDA” I “PARTIZAN” GODINAMA SU ME LOVILI

Stotine hiljada maraka iz Beograda: Eh, ti su ljudi iz Beograda bili nevjerovatno uporni. Nije bilo dana da me neko od njih ne nazove da upita želim li i kada cu doci u Beograd. Pritisak je bio ogroman, ne samo na mene nego i na mog brata, na moje roditelje, cak i na moje prijatelje, na sve ljude za koje su znali da ih ja uvažavam i da mi je stalo do njihovog mišljenja. Ipak, celnici Partizana su bili najuporniji, oni nisu imali namjeru odustati. Cak sam u jednom trenutku sa njima i imao neki nacelan dogovor da potpišem ugovor sa njihovim klubom. Pricalo se tada da je u igri mnogo novaca, znam da se spominjalo stotinu hiljada maraka, što je u to vrijeme bila nevjerovatna suma novca. Bilo je to u ljeto, nisu se igrale utakmice i dogovor sa Partizanom skoro da je i bio postignut, kada mi je u Zavidovice stigla petoclana delegacija Zvezde. Rekli su mi da biram šta želim za potpis ugovora, ali sam ih odbio kazavši im da mogu samo ostati u Sarajevu ili eventualno preci u Partizan. Prošlo je nekoliko dana i vratio sam se sa odmora u Sarajevo, a nisam znao da je u klubu sve bilo mobilisano kako bih ostao u Sarajevu. Tada sam dugo razgovarao sa Svetozarom Vujovicem i nikada necu zaboraviti taj dan kada me je on ubijedio da ostanem u Sarajevu. Necu zaboraviti ni to da je moj ostanak u Sarajevu bio i svojevrstan društveni dogadaj, gotovo politicka pobjeda ovog grada nad drugim centrima u SFRJ.

Dani u bolnici su bili najgori u životu: Nekako u to vrijeme obolio sam od upale zglobova koja me je sa terena udaljila skoro godinu dana. Cetrdeset dana sam ležao u bolnici, a devet mjeseci nisam šutnuo loptu i mislim da su mi to bili najteži dani u životu, barem kada mi je karijera u pitanju. Nisam mogao trenirati, kamoli igrati i zaista me je u jednom trenutku bilo strah da nikada više necu moci igrati fudbal. Odmah nakon prvog pregleda znao sam da je veoma ozbiljno, doktori su mi rekli da šest mjeseci ne smijem ni potrcati. Ipak, zahvaljujuci ponajviše tome što sam bio sportista, što sam imao jak organizam, uspio sam da pobijedim bolest i nakon više od sedam mjeseci, doktori Raljevic i Numic, cija imena necu nikada zaboraviti, dozvolili su mi da pocnem sa laganim treninzima. E, tog dana, kada su mi dozvolili da treniram, osjecao sam se kao da sam se ponovo rodio.

Ne žalim što nisam osvojio titulu sa Sarajevom: Možda su mi nekada navijaci Sarajeva zamjerali, možda to cine još i danas, zbog cinjenice da moj klub, dok sam igrao u njemu, nije uspio osvojiti titulu prvaka tadašnje Jugoslavije. Ipak, nisam ja baš puno nesretan zbog toga, dok sam igrao u Sarajevu bilo je nekoliko kvalitetnijih ekipa od nas koje su zbog toga imale mnogo više prava razmišljati o tituli prvaka. Uostalom, kako tek mogu žaliti recimo navijaci Veleža: kakav je to tek tim bio! Zvezda, Partizan, Dinamo i Hajduk su uvijek bili jaci od nas i to je tada, koliko god mi bili tužni, ipak bila realnost. Najviše što smo tada mogli jeste to jedno drugo mjesto, no te je godine Zvezda zaista bila prejaka. Ironija je možda u tome što je Sarajevo bilo prvak SFR Jugoslavije nakon mog odlaska, no zaista ne žalim što meni to nikada nije uspjelo.

UMJESTO U ITALIJU OTIŠAO SAM U FRANCUSKU

Izmedu Italije i Francuske: Pri kraju karijere u Sarajevu, u isto vrijeme sam dobio dvije ponude iz Italije, iz Torina i iz Intera. Prvi kontakti su bili sa ljudima iz Intera i nacelno smo se dogovorili da potpišem za njih. Cak smo, na nekakvom komadu papira, nešto i potpisali, što niukom slucaju nije mogao biti pravi ugovor. Bio je to obican komad papira, ništa više. Poslije toga su se pojavili ljudi iz Torina, koji su dali primamljiviju ponudu i sa njima sam potpisao pravi ugovor. Cim sam potpisao, obavijestio sam ljude iz Intera da sam se dogovorio i da idem u Torino. Medutim, oni se nisu htjeli pomiriti sa tim, sutradan su odmah otišli u talijanski Nogometni Savez sa tim svojim papiricem tvrdeci da sam njihov igrac. Zbrka je kratko trajala i s obzirom da su ljudi u NS Italije vidjeli dva identicna potpisa, odlucili su me suspendovati na godinu dana. Poslije te zabrane, odlucio sam otici u Francusku, misleci da cu se ipak jednog dana naci u Torinu. Medutim, meni je u Parizu sve krenulo kako treba i više nisam imao nikakvog razloga da mijenjam klub. A ponuda je bilo, najkonkretnija je bila iz Lazija godinu i po dana nakon odlaska u Francusku, oni su baš bili zapeli da me dovedu u Rim. Ali meni se nije išlo iz Pariza, ko jednom zaigra na Parku princeva, teško se od njega odvaja, tako da sam do kraja karijere osta u PSG-u.

O bratu Seadu Sušicu

BIO SAM OZBILJNIJI, AMBICIOZNIJI

Brat Sead je bio veliki fudbalski talenat: (Smijeh) Ma, teško je meni pricati o tome ko je bio veci igrac, Sead ili ja. Nisam ja ta osoba, nisam ja realan dovoljno da bih to mogao procijeniti. Sead je zaista bio veliki fudbalski talenat, medutim istina je da sam bio daleko ozbiljniji od njega. Neuporedivo ozbiljniji i puno ambiciozniji i stoga sam imao bolju karijeru, mada se ni za Seju možda ne može reci da mu je karijera bila loša. Sead je bio izuzetan talenat, uostalom nije cudno što je sa osamnaest godina igrao u Zvezdi, ali koliko je volio fudbal, toliko je volio i druge stvari van njega. Fudbalu se nije nikada posvetio upotpunosti, tako da nije mogao imati bogatiju karijeru. To je glavni razlog što on nije nikada zaigrao u velikom evropskom klubu, a zaista je imao sve preduslove za to.

Zadovoljan sam onim što sam napravio na terenu: Zaista rijetko razmišljam o tome, osoba sam koja ne živi u prošlosti, ali kada pogledam iza sebe zadovoljan sam onim što sam napravio u vremenu dok sam bio nogometaš. Vjerovatno bih, da sam mogao ranije otici u inozemstvo, napravio mnogo više, vjerovatno bih promijenio nekoliko klubova, siguran sam da ne bih igrao u jednom klubu osam ili devet godina. Ne žalim zbog toga što sam igrao u Paris Saint Germaineu osam godina, ali bih bio sretniji da sam se mogao okušati u Italiji i Španiji, možda cak i u Engleskoj. No tada su okolnosti bile takve, nama je bilo zabranjeno ici vani prije no što napunimo 28 godina, i nisam imao priliku da sebi ispunim tu želju i igram u najvecim evropskim ekipama. No, godine koje sam kao igrac proveo u Parizu su zaista bile nezaboravne, napravio sam mnogo toga sa PSG-om, tako da imam makar tu satisfakciju u životu, jer sam u tom klubu izgradio reputaciju, ljudi su i preko mene saznali dosta toga o Bosni i zaista bih lagao kada bih rekao da je to neka sasvim obicna stvar i da se ne ponosim zbog toga.

Možda sam sa reprezentacijom mogao više: Uhh… slušaj... Fudbal je ipak takva igra da nekada, kada si najspremniji i najmotiviraniji, pokažeš najmanje. A nama se to, pogotovo meni, desilo na Svjetskom prvenstvu u Španiji. Tada je Jugoslavija imala zaista dobru ekipu, otišli smo tako spremni i motivirani, imali smo vrhunske igrace i bio sam ubijeden da možemo otici daleko. Medutim, ispalo je najgore po nas, onako kako se cesto zna desiti na svjetskim prvenstvima, desilo nam se isto ono što se ljetos desilo Francuzima. Ali eto, fudbal je takav, nekada budeš najgori kada se od tebe ocekuje najviše.

TEŠKO MI SE VRATITI NA KLUPU

Zidane je najveci igrac današnjice: Mislim da se fudbal u posljednjih dvadesetak godina nije u suštini mnogo promijenio, osim što mu je ritam danas mnogo brži. Igraci iz moje generacije bez ikakvih bi problema i u današnjim uslovima bili vrhunski. Sumnjam da oni danas više treniraju od nas, samo što se na planu ishrane i razvoja mladih talenata otišlo daleko. A i medicina ima, cini mi se, danas svoje prste duboko umiješane u sport. Puno se uzima sredstava za stimulaciju i zbog toga su u stanju da igraju mnogo cešce. Ali talenat je ono što se ne može niti nauciti niti izgraditi. Zinedine Zidane je najbolji dokaz za to.

Ne nedostaje mi trenerska klupa: Mislim da sam pomalo kasno poceo trenersku karijeru, ponajviše zbog toga što sam igrao do poznih fudbalskih godina. Igracku sam karijeru završio sa 37 godina u francuskom Red Staru. Možda sam imao nekoliko loših poteza kada je u pitanju izbor ekipa, pogotovo onda kada sam odbio ponudu Lansa koja je došla u vrijeme dok sam trenirao Cannes. Isto tako, nakon tri godine rada u Istanbulsporu, u kojem sam sa zadovoljstvom radio sa našim Vedinom Musicem, izvanrednim igracem i veoma skromnim i tihim momkom, odbio sam poziv Fenerbahcea. A vjerovatno sam to trebao prihvatiti. No, takav sam, ne mijenjam sredinu u kojoj mi je dobro i možda sam zato i propuštao te velike prilike. Ipak, ja se u ovim godinama ne mogu niti želim mijenjati i zato sam trenutno bez angažmana. Da mi trenerski posao nedostaje, vjerovatno bih našao klub u kojem bih radio. Vjeruj mi, skoro svaki dan dobijem nekakvu ponudu, ali ima vec evo nekoliko mjeseci, skoro godinu dana, kako mi nije stigla niti jedna koja bi me zadovoljila i profesionalno privukla. No, takav sam, radije sjedim kuci i cekam da dode ona prava koja ce me zaintrigirati.

Rekli su za “SB” o Safetu Sušicu...

NAJVECI KOJEG JE BIH IKAD IMALA

Miroslav Ciro Blaževic: Ciro je trenirao svjetske igrace, ali je Safet Sušic neponovljiv, jedan i jedini. On je bio umjetnik!

Bogdan Tanjevic: Na osnovu mog fudbalskog znanja, mogu kazati da je Safet Sušic Pape bio jedan od najtalentovanijih igraca na svijetu. Sjecam se, naprimjer, kada je na nekoliko utakmica reprezentacije tadašnje Jugoslavije postigao po tri gola. Njegov talenat se, zapravo, vidio sa kilometar. I njegov brat Sead bio je takoder izrazito talentovan fudbaler, ali je Safet za razliku od njega imao vecu neophodnu samokontrolu. Safet Sušic je, jednostavno receno, vanserijski, veliki fudbalski as.

Aleksandar Ristic: Mislim da se u Sarajevu i u Bosni i Hercegovini, nakon Asima Ferhatovica, nije rodio tako talentiran nogometaš kakav je Safet. Izuzetan igrac, ali i ljudska velicina, koji je svojom tehnikom i izrazito izraženom individualnošcu obogacivao svaki tim u kojem je ikada nastupao. On je roden sa necim cudesnim u sebi, to je u njemu bilo urodeno i to ga je i cinilo velikim.

Elvir Bolic: Za mene je to zaista najbolji nogometaš s naših prostora svih vremena. Dok sam bio djecak, bio mi je fudbalski idol, a poslije sam imao srecu da ga upoznam i licno i da vidim da je isto tako sjajna osoba, možda je bolji kao covjek nego kao igrac. U svakom slucaju, za mene najbolji igrac svih vremena i izvanredna osoba koja sve koji ga poznaju zaista cini sretnim i ponosnim.

Tekst prenesen iz SLOBODNE BOSNE 26.12.2002