Anonimus iz malog sokaka

Treci putnik u Hag uz Martica i Mrksica je pripadnik tzv. prijedorske grupe Dusan Knezevic iz Prijedora, koji je uhapsen negdje na prostoru SR Jugoslavije, gdje se skrivao otkako su u Prijedoru pocela hapsenja osumnjicenih za ratne zlocine. Za vecinu Prijedorcana Knezevic je bio anonimus. Njega i njegov nadimak Duca upoznali su tek u logoru Omarska, u koji je povremeno dolazio sa svojom grupom kao batinas. Tek kasnije ce saznati da je iz sela Orlovaca. Niko od prezivjelih logorasa ne zna njegovo zanimanje, a vjeruju da prije rata nije nigdje radio. Njegov otac Milan bio je mnogo poznatiji u carsiji, a djed Dusan pogotovo, kao partizan iz onog rata, sto je u ovom kraju obezbjedjivalo odredjeni drustveni status. Prezivjeli logoras Muharem Nezirovic, prije rata glavni urednik Radio Prijedora, spominje Dusana Knezevica u svojoj potresnoj knjizi "Zivi nista ne znaju". Tu je opisana epizoda kako Duca dolazi u zloglasnu "Bijelu kucu", nekadasnju upravnu zgradu ljubijskog rudnika iz koje izvodi i premlacuje pjesnika Rezaka Hukanovica, Asefa Kapetanovica i Sefika Terzica. Ovaj slucaj opisan je i u optuznici Tribunala koja se odnosi na Knezevica. Logorasi Bosnjaci upamtili su Ducu kao jednog od najvecih krvoloka prijedorskog kraja. Opisuju ga kao krupnog, gotovo dvometrasa, snaznog i nemilosrdnog covjeka. Knezevic nije imao nikave veze sa logorom, ali je povremeno dolazio sa svojim batinasima da tuce i zlostavlja zatvorenike. U Vojsci RS bio je pripadnik interventne jedinice, ali se logorasima svetio za svakog ranjenog ili poginulog saborca na frontu. Sindrom osvete zabiljezen je u pomenutoj knjizi i kod drugih slicnih "junaka". Tako je izvjesni Suskalo jednog dana dosao da trazi Aliju Ganica u "Bijeloj kuci", jer je ratne 1992. godine u Prijedoru vazilo uvjerenje da ugledniji Bosnjaci ne mogu biti na drugom mjestu. Srecom, Ganic nije u to vrijeme bio jos zatvoren. A Suskalo je dosao da sveti poginulog sina, predratnog vatrogasca koji je poginuo mnogo prije izbijanja rata. Alijina je "krivica" sto je prije rata bio komandir lokalne vatrogasne brigade. Sta je radilo Dusan Knezevic, najvjernije opisuje sama optuznica. On i njegova ekipa u jednom slucaju "naredili su zatvorenicima da kao zivotinje piju vodu iz lokvi na zemlji i primoravali ih da jedni drugima skacu po ledjima". Poslije bi ih tukli palicama, metalnim sipkama, kablovima i nogama sve dok bi se micali. U haskoj optuznici navodi se i slucaj kako je neko iz ove grupe, ne pricizira se ko - jednom zatvoreniku u usta ispraznio vatrogasani aparat. Knezevic je u logor cesto dolazio u drustvu sa Zoranom Zigicem, koji je vec imao reputaciju ubice. Prijedorcani pamte da je prije rata ubio jednog lokalnog taksistu, a logoru su strahovali od njegovog pojavljivanja. Dusan Knezevic, tvrde poznavaoci lokalnih prilika, vrsio je torture i u kaficu koji je drzao tokom rata kao ratni plijen. Poslije hapsenja Drljace i Kovacevica tokom 1996. Knezevic je nestao iz Prijedora. Vjeruje se da je u nekoliko navrata posljednih godina dolazio u posjetu zeni i djeci koji su ostali u carsiji. Prica o prijedorskoj grupi, ciji je Knezevic istaknuti clan, u Hagu ce demistificirati dugogodisnji stereotip o "malom covjeku", koji je njegovala socijalisticka propaganda, kao uzornom radniku ili komsiji. U nemirnim vremenima taj "mali covjek", poput anonimnog Knezevica, postaje krvolok.