Hambarine.com

Napad na Hambarine

Nakon preuzimanja vlasti u Prijedoru 30. aprila 1992. godine, u skoro svim selima u opštini pocelo je postavljanje kontrolnih punktova. Dva takva kontrolna punkta postavljena su na prilazu Hambarinama, gdje su živjeli pretežno Muslimani. U selu su uspostavljene i patrole ciji je zadatak bio da upozore mještane na moguce napade i daju im vremena da pobjegnu do obližnje šume.[225]

Otprilike u 19:00 sati 22. maja 1992. došlo je do pucnjave na jednom od muslimanskih kontrolnih punktova na autobuskoj stanici Polje nadomak Hambarina, kada je zaustavljen automobil u kojem su bila šestorica vojnika, vjerovatno pripadnika JNA, od kojih su cetvorica bili Srbi a dvojica Hrvati. Da se ovaj incident zaista dogodio, potvrdilo je svjedocenje nekoliko svjedoka i dokumentarni dokazi. Medutim, postoji neslaganje u vezi s tim šta se zapravo dogodilo na tom kontrolnom punktu, narocito u pogledu toga ko je prvi otvorio vatru. Jedan dokazni predmet sadrži razgovor u kojem Siniša Mijatovic, jedan od vojnika JNA koji su bili u automobilu, opisuje šta se dogodilo. On je rekao sljedece:

...sjedio sam sa još cetvoricom drugova na zadnjem sjedištu tog vozila. I onda [...] su repetirali pušku koju je uzeo od njih [...] ona je opalila i onda, onda nas poceli gadati sa svih strana. Nastala je klaonica. Ratko i ja smo uspjeli nekako da izademo iz auta. Ja sam dobio više rana u podrucju nogu, ruku i stomaka.

Drugi dokazi pokazuju da su vojnici JNA u automobilu bili ti koji su prvi zapucali. Konkretno, Mirsad Mujadžic, koji je odmah nakon pucnjave došao na lice mjesta i organizovao dolazak hitne pomoci i koji je takode razgovarao s ucesnicima s obje strane i ocevicima, posvjedocio je da su vojnici JNA izašli iz vozila i poceli pucati. Koliko je Mujadžic mogao utvrditi na osnovu onog što je cuo, do toga je došlo jer je voda grupe na kontrolnom punktu Aziz Ališkovic tražio od vojnika JNA da predaju oružje na punktu i vrate se u kasarnu. Medutim, svjedok DH je u svom svjedocenju rekao da su ljudi angažovani na muslimanskom kontrolnom punktu prvi otvorili vatru. On je ranije tog dana prošao taj kontrolni punkt. Posvjedocio je da su Muslimani na kontrolnom punktu bili dobro naoružani. Svjedok DH je potvrdio da je Ališkovic tražio da vojnici JNA predaju oružje i da je, kad su oni to odbili, iz obližnjeg bunkera otvorena vatra iz teškog mitraljeza M54.
Na osnovu ovih dokaza Pretresno vijece presuduje u prilog optuženom i smatra da su u ovom incidentu Muslimani na kontrolnom punktu bili ti koji su prvi otvorili vatru.

Kasnije te veceri izdat je ultimatum stanovnicima Hambarina. Od njih se tražilo da izruce nekoliko osoba koje su navodno ucestvovale u incidentu, a posebno policajca Aziza Ališkovica, i svo naoružanje, ili ce ih napasti. Medutim, iskazi o tome ko je izdao ultimatum se razlikuju, te se pominju Krizni štab i njegov predsjednik dr. Stakic,[ vojne vlasti, pa cak i Radmilo Zeljaja.

Uslovi ultimatuma nisu ispunjeni. Zbog toga je sutradan oko podne pocelo granatiranje Hambarina. Granatiranje je vršeno iz tri pravca, sa podrucja Karana na sjevero-zapadu, s podrucja Urija i s podrucja Topica brda. Nermin Karagic, koji se nalazio na manje od cetiri kilometra od Hambarina, vidio je jedan oklopni transporter, a potom je otvorena tenkovska vatra. Ivo Atlija je posvjedocio da je tokom napada vidio dva ili tri tenka i oko hiljadu vojnika. Granatiranje Hambarina trajalo je otprilike do 15:00 sati. Veliki broj ljudi koji nisu vidjeli napad cuo je detonacije u selu Hambarine.

Nakon toga su iz pravca Prijedora krenula dva do tri tenka iza kojih je išla pješadija. TO je pokušala odbraniti selo, ali su seljani morali da prebjegnu u druga sela ili u šumu Kurevo kako bi izbjegli granatiranje. Iz Hambarina je zbog napada u kojem su srpski vojnici ubijali, silovali žene i palili kuce izbjeglo oko 400 ljudi, mahom žena, djece i starijih osoba. Stoga je na šumu Kurevo usredsredena vojna operacija.

Vijece primjecuje da postoje i dokumentarni dokazi koji potvrduju da je došlo do napada na Hambarine. U izvještaju nacelnika SJB-a Prijedor Sime Drljace o prihvatnim centrima u opštini Prijedor stoji sljedece:

Obzirom da gradani sela Hambarine nisu ispoštovali Odluku Ministarstva narodne odbrane Srpske Republike, i nisu predali oružje, te da su odbili saradnju sa legalnim organima vlasti u vezi sa napadom na vojnike, kao i zahtjeve koje im je postavila vojska, Krizni štab opštine Prijedor je odlucio da se u ovom selu vojno interveniše radi razoružavanja i hvatanja poznatih ucinilaca zlocina nad vojnicima.

Svjedokinja Nada Markovska je spontano prepoznala potpis Sime Drljace na gore pomenutom dokumentu. Kasnije je to porekla i izjavila da ne može da potvrdi autenticnost potpisa. Medutim, ovo Pretresno vijece je uvjereno da ona prva, spontana reakcija odražava istinu.

U redovnom borbenom izvještaju 1. krajiškog korpusa od 24. maja 1992. koji je potpisao general-major Momir Talic, upucenom Glavnom štabu Vojske Srpske Republike BiH stoji:

U rejonu Prijedor, a posebno sela Hambarine, došlo je do oružanog napada muslimanskih jedinica, koje su akcijom naših snaga ocišcene sa tog prostora. Ocekuju se dalji sukobi na tom podrucju i u rejonu sela Kozarac.

Izvršeno je cišcenje sela Hambarine kod Prijedora od ekstremnih muslimanskih jedinica, a selo Kozarac je pod blokadom. Iz sastava 5. pbr upuceno je 35 iskusnih boraca u Prijedor.

U “Kozarskom vjesniku” od 29. maja 1992. prenosi se obavještenje Kriznog štaba Prijedor. U njemu piše da su 22. maja 1992. paravojne formacije iz Hambarina izvršile oružani napad na pripadnike Vojske Srpske Republike Bosne i Hercegovine, kojom prilikom su dvojica ubijeni, a cetvorica ranjeni. Dalje se kaže da je, pošto pripadnici muslimanskih paravojnih snaga nisu dozvolili izvlacenje poginulih i ranjenih, vojna komanda izdala naredenje da se upotrijebi sila kako bi se oni izvukli. U clanku dalje stoji:

Borbena dejstva bila su upozoravajuceg karaktera i nisu bila usmjerena na rušenje naselja u kojem su se krili pocinioci ovog zlocina. Krizni štab upozorava da ubuduce nece biti upozoravajucih dejstava, nego ce se direktno tuci podrucje na kojem se kriju pocinioci ovakvih djela i pripadnici paravojnih formacija. Krizni štab nareduje stanovništvu MZ Hambarine i drugih mjesnih zajednica sa tog podrucja, odnosno svim gradanima muslimanske i drugih nacionalnosti, da danas, u subotu, 23. maja do 12 casova izruce Stanici javne bezbjednosti Prijedor... Ovim zlocinom, svi rokovi i obecanja su iscrpljeni, te Krizni štab ne može i nece garantovati bezbjednost gradana pomenutih sela sa ovog podrucja.

Krizni štab Prijedor sastao se prije 15:00 sati. Pošto se iz Hambarina nisu oglasili, niti su odgovorni za zlocin isporuceni, Vojska Srpske Republike Bosne i Hercegovine smatrala je da je primorana uzvratiti. Krizni štab je konstatovao da se poslije akcije u toku nocnih sati situacija u Hambarinama smirila. U clanku dalje piše da ce Krizni štab nastaviti akciju razoružavanja paravojnih formacija do kraja te da se mora ispoštovati naredenje o uklanjanju blokada sa svih puteva na podrucju opštine Prijedor. Navodi se da je u Stanicu javne bezbjednosti u Prijedoru priveden jedan dio lica koja su organizovala nabavku i podjelu naoružanja, medu kojima je i profesor Muhamed Cehajic. Stanovnici mjesnih zajednica se podsticu da preduzmu sve kako bi se razoružali pripadnici paravojnih formacija, te se istice da nema pregovora o naredenju o razoružanju i da se ono mora ispoštovati do kraja.

General Wilmot, vojni vještak kojeg je pozvala odbrana, u svom iskazu je izjavio da je, u situaciji u kojoj Muslimani napadnu grupu srpskih vojnika na kontrolnom punktu i pritom ubili dvije osobe, bilo razumno i promišljeno tražiti da se predaju osobe odgovorne za to ubistvo i da se preda svo naoružanje. On je dalje izjavio da bi, ukoliko se to naredenje ne ispoštuje, bilo opravdano da vojska krene u potragu za pociniocima, a u takvoj situaciji može doci do borbe. Medutim, general Wilmot je jasno rekao da su napad na civilno stanovništvo i uništavanje 30-50 kuca neopravdan odgovor na ovaj incident.

Analiza dogadjaja

U slucaju Hambarina, jasno je da je to što su ljudi koji su bili angažovani na kontrolnom punktu zaustavili automobil sa nekoliko pripadnika srpskih oružanih snaga bio defenzivni cin, ciji je cilj bio da se sprijeci opasnost koju bi oni mogli da predstavljaju po mještane. Na kraju krajeva, cak je nebitno ko je prvi pucao: navodna “reakcija” je vec bila pripremljena, što se može zakljuciti na osnovu položaja snaga koje su granatirale selo i broju angažovanih vojnika.
Srpske vlasti su incidente u Hambarinama i Kozarcu iskoristile kao izgovor za zapocinjanje sveobuhvatnog oružanog sukoba u toj opštini, usmjerenog protiv civilnog stanovništva i nesrpskih paravojnih snaga. To je bio povod koji je Srbima omogucio da upotrebe nadmocnu vojnu silu kojom su raspolagali kako bi postigli prva dva strateška cilja srpskog naroda