Mnoga su sela i gradovi opjevana, davno, davno , pradavno. Sve te pjesme
cujemo i pjevamo i danas ili rado slušamo, a koliko je sela oplakano
to niko od nas ne zna, svako zna za svoje. Koga god upitate njegovo
je najljepše, najbolje, u njemu su živjeli najbolji ljudi,
najveseliji, najbolji se fudbal igrao, cure su bile najljepše,
a momci na glasu. E, pa kad je tako i ja se slažem moje je bilo
na našem Brdu i najvece, i najljepše, neka mi ostali ne zamjere
ali istina je.
Sjecanje se uvijek preplicu sa tugom, placem, uspomene na mrtve, prvo
brata, oca, komšije i rodjake, sjecanje na djetinjstvo, igre, radost
, mladost srecu u kojoj smo živjeli, a koje niko nije bio svjestan
tada kao sad.
U mnoštvu sjecanja koje se u meni preplicu uvijek iz sebe pokušavam
izvuci ona najljepša i najbolja, ali se istovremeno bojim da nekoga
ili nešto lijepo ne zaboravim. Želim da nikoga ne zaboravim,
jer niko nije zaslužio da bude zaboravljen. Mog rodjenog brata
Faudina zavnog Fajdu mnogi znaju ili su culi za njega, bio je miran
i povucen, kao svi u Mahali volio je igrati fudbal i šah. Satima
su on i Mufid oba su Rahemetli mogli igrati šah , a da se ne pomjere
sa mjesta. Kada je rijec o fudbalu to je prica za sebe, to je vec bilo
kao neka radna obaveza, svakodnevno, ljeti, zimi po kiši uvjek
se igralo, pa cak i kad su se poženili, uvijek ista ekipa Fajdo,
Niso, Mufid, Samir, Amir, Razim, Feriz , Dino, Muti, Vahid, Mican danas
su mnogi od njih Rahmetli, nema ih više medju nama, a njihova djeca
rasuta po cijelom Svijetu, možda tamo negdje igraju fudbal, ali
nikada ga nece zajedno poigrati kao njihovi ocevi.
Kada mislim na svoje selo, svoje djetinjstvo, svoju mladost ja se sjecam
ljudi i dogadaja iz tog vremena, kako se sjecati djetinjstva, a da se
ne sjetim svog komšije Ahmeta Džolica koji nam je uvijek kao
djeci pravio razne frule, trube od kore, varao nas nekim svojim dosjetkama,
žario nas, obavezno na 1. april prevario. Danas moj komšija
Ahmet sa svojom Minom živi opet u svojoj kuci na Hambarinama pun
tuge za svojim sinovima Besimom, Kasimom, Resimom, koji se još
uvijek vode kao nestali. Kad god odem navratim kod njih , uporno pokušava
svoju tugu i bol prekriti svojim upitnim šalama, ali njegovo srce
je toliko ranjeno da nikakva rijec na Svijetu ne može da bude ni
mali mehlem, a kamoli ga izljeciti , ali živjeti se mora.
Kako se sjetiti djetinjstva, a da se ne sjetim svog komšije Mehe
Nasica i njegove Šerife, još i danas osjecam miris friškog
somuna koji je bio velik kolika je i kutija od špareta , sjecam
se njihovog harmana koji nam je služio kao igralište. Obavezno
se tu igrao fudbal, a kada su djecaci bili raspoloženi onda se
igralo izmedu dvije vatre , kada bi se na harman dovozilo sjeno ili
pšenica da se vrše, onda smo se selili na raskršce pored
Mehine kuce. Danas moj komšija Meho i njegova Šerife žive
u Njemackoj tuguju i boluju za svojim sinovima Emsudom, Irfanom i Ibrahimom.
Harman je pust.
Kako se sjetiti djetinjstva a da se na traci sjecanja ne pojavi moj
komšija Behzad zvani Behzo svi su ga znali , svi koji su živjeli
na našem Brdu, bio je na neki nacin simbol naše Mahale, ali
niko od nas se zbog toga nije ni ljutio niti stidio,a i zašto bi,
bio je bezazlen, veseo raspjevan, nikoga nije vrjedjao, a kada su ga
dirali znao je da se suprostavi ,mada ga je to više puta koštalo,
ali se branio.Sa velikim zadovoljstvom je svima u Mahali donosio vijesti
iz Džamije, Vaktije , vikao kada planu kandilji, na Bajram obilazo
sve sreda. Sjecam se jedne ljetne veceri pred Domom se cula galama i
prepirka dugo, da bi se na kraju zacuo Behzin plac, šta je bilo
te veceri niko od nas iz mahale nije znao, sutradan smo saznali da su
se zezali i šalili sa njim pred domom Ceza Rahmetli i još
neki da bi na kraju Behzin opanak zvršio u Mezarlucima, on je jadan
plakao nije smio ici po opanak pa je morao kuci u jednom. Danas su oba
Rahemtli moj komšija Behzo i njega su ubili (kome je samo on smetao)
Refko zvani Ceza, nema ni njega, kao srece da su danas živi i da
bacaju opanke po citavim Hambarinama, niko se ne bi ljutio.
Pored Behze imala je naša Mahala još jednog veseljaka koji
je na svoj nacin oznacio našu Mahalu a to je bio Midho zavni Šolaja,
svi su ga znali, bio je društven, otvoren, volio fudbal i na neki
nacin bio je sibmol našeg Poleta.Mislim da nije bilo ni jedne utakmice
od prve pa do posljednje, a da on nije bio prisutan. Fudbal je volio,
a bio je ponosan jer u Poletu je u to vrijeme bilo puno njegovih rodaka
brat Mirzet, Fudo zvani Tošak, Zikrija, Mirho Camilov i svi su
oni bili Cauševici, na što je Šolaja bio ponosan i cesto
se hvalio da nije njegovih ništa od Poleta mislim da je u to vrijeme
bio u pravu, što je opet bio razlog prepirkama i šalama na
racun istih. Danas osim Zikrije svi su Rahmetli, Polet su osnovali opet
, ali Polet nikada više nece imati onakve navijace.
Kako se sjecati djetinjstva, a da mi ispred zatvorenih ociju ne proleti
slika zimskih dana punih snijega i naših takozvanih kliza, a gdje
se moglo najbolje klizati nego na putu, to smo i radili. Svi iz naše
Mahale, a bilo nas je tada da bi morao podugo brojati, svako ponese
šta ima , od saonica, najlona, razrezanih kanistera, traktorskih
guma i svega ostalog, sve je to služilo za klizanje, obavezno se
na trasi nalazio jedan ili više skokova. Radost, skrika, smijeh,
vika, galama, plac, kašalj, šmrcanje, crveni obrazi i ruke,
mokra odjeca, obuca puna snijega , hladnoca prelazi u bol, ali niko
ne napušta klizu sve do noci, pa cak ni tada, jer je bilo nepisano
pravilo ako odeš u kucu nema ti povratka kad vide kako si mokar.
Dok se odjeca i obuca osuše iznad špareta gotovo prošao
dan, prošla kliza. Sjecam se jednoga dana takve klize, prava staza
sami led svi su bili radosni, sreci nigdje kraja, mislili smo. Bio je
Ramazna, stari ljudi su išli u Džamiju te noci je nekoliko
njih palo, a najteže je prošao stari did Osman Sikric koji
je prebio tada nogu, taman što smo sutradan izišli na klizu
procula se i vijest šta je bilo sa Didom Osmanom , klizi je došao
kraj, poceli su svi da galame na nas djecu, svako na svoje, udaraju,
ugone u kuce, kao da su osjecali krivicu zbog toga što se to deslio.
Onda je pocelo bezdušno prosipanje luga po našoj klizi, sve
žene iz komšiluka, moja mati, sve mislim da nijedna nije izostala,
nemilosrdno su sipale lug po našoj klizi kao da ga nisu danima
iz špareta istresale. To je bio kraj naše klize te godine,
poslije luga došao je jug i kiša. Kliza je nestala, kao što
je nestala naša sreca u Mahali u našim Hambarinama, ostala
su samo sjecanja,a i kad se sjecamo i tada placemo.
Neka mi niko ne zamjeri, ako sam svojim sjecanjima koga uvrijedila neka
mi oprosti, nije mi bila namjera, ako sam koga rasplakala neka se ne
stidi suza ima za cim i da place, ja samo želim da se niko ne zaboravi…..
:: Hana :: januar
2004