16.decembar 2004

Oci u oci sa upravnikom koncentracionog logora

Pogledati istini u oci preduslov je, kažu, povratka u Prijedor. Problem je, medutim, u tome što prije toga treba pogledati u oci zlu. Upravnici logora, batinaši, ubice, pljackaši - realizatori ideje odvajanja Srba od nesrba, u Prijedoru danas ne žive kao obicni, mirni gradani. Oni su, cešce, ugledni stanovnici svoje sredine: pedagozi, direktori škola, policajci, trgovci… U gradu u kojem se desila "Srebrenica u kontinuitetu", u nekada lijepoj caršiji u kojoj je temeljito i krvavo provedeno etnicko cišcenje, praceno zastrašujucim zlocinima, Bošnjaci opet pokušavaju živjeti. Perverzni mir doveo ih je do toga da im se sada za sigurnost imovine ili obrazovanje djece brinu oni što su ih prije deset godina zatvarali u koncentracione logore, palili im kuce, vodili na rub smrti. Slobodan Kuruzovic, ratni upravnik logora Trnopolje, danas je pomocnik direktora OŠ "Desanka Maksimovic". Ko je ubio župnika Matanovica? "Sve se zna", tvrdi komandir policijske stanice Urije, Darko Avramov, jedan od onih policajaca koji su rat proveli u ovom gradu na poslovima SDS-ovog koncepta cišcenja. Prijedor je, ipak, jedno od rijetkih mjesta gdje je povratak - cest. Tamo gdje su zli dusi prošlosti vidljivi, ekipa Dana je obišla povratnike, ali i one što im se, na pominjanje bliske prošlosti i masovnih zlocina, ruke pocinju nekontrolirano tresti.

"Qui pardone au crime en devient le complice." (Ko oprašta zlocin postaje u njemu saucesnik.) Ova Voltaireova misao otvara knjigu nestalih opcine Prijedor: Ni krivi ni dužni je, nažalost, knjiga od punih 365 stranica, sa najtužnijom fabulom ikad srocenom: imenima, prezimenima, osnovnim podacima i najcešce praznim ramom za sliku onih kojih više nema. U pripremi je trece izdanje: 3.227 nestalih i ubijenih nije konacan zbir. "Nestale su cijele porodice, pa onda nema ko ni da pruži osnovne podatke o ubijenim", objašnjava Emsuda Mujagic, koordinator nevladine udruge "Srcem do mira" i jedna od suradnica na prikupljanju podataka za Knjigu nestalih.

Prijedor je pocetkom devedesetih bio lijepa i bogata caršija sa 112.474 stanovnika. Grad se protezao na obje obale prelijepe Sane, zbog koje su Prijedorcani skovali svoju kletvu: koga najviše mrzim, poslao bih ga sa Sane na more! Godišnje se na ovom prostoru kopalo 3,5 miliona tona željezne rude i samo na njoj realiziralo gotovo 90 miliona dolara; proizvodio se još i papir, pigmenti po tada novoj svjetskoj tehnologiji, keks u sklopu zagrebackog "Kraša", cuvena viljamovka... Prijedor je imao svoje vrijedne montere, obližnju Kozaru, cijih je 800 metara nadmorske visine bilo dovoljno za ski-lift i rekreativnu smucarsku stazu, imao je svoj fudbalski klub "Rudar", svoje gradske miljenike Predu i Esu, svoja okolna sela u kojima je svako domacinstvo predstavljalo malo poljoprivredno dobro...

Cetiri dana bez hljeba
Danas se Prijedor pominje kao uzor grada povratka - Bošnjaci se vracaju diljem Kozarca, Kozaruše, Hambarina, vracaju se u i Zagrad, staro gradsko jezgro, i, rjecnikom statistike, sve se doima kao zahvalan primjer ucinka domacih vlasti i medunarodne zajednice u realiziranju dejtonskog Aneksa sedam. Ko su onda nevjerne Tome što ispod glasa pominju da se baš ovim gradom slobodno šetaju pocinitelji ratnih zlocina? Nisu li to tek osvetnicke packe upucene na adresu samosvjesne nacelnice Nade Ševo, kojoj u posljednje vrijeme brojkama obnove kontriraju racunima za kcerkino školovanje u Londonu? Ili su to sitna podmetanja ljubomornih i prevazidenih nacionalistickih lidera koji su htjeli iskomadanu Bosnu?

Hotel "Prijedor" je izvana impozantna gradevina koja putnika namjernika ima da podsjeti na slavnu partizansku prošlost cijeloga kraja svojom nedvojbenom asocijacijom na monumentalni spomenik s obližnje Mrakovice. No, vec prvi korak u polumracni hol potiskuje partizane u duboku prošlost: tu, gdje svaka fotelja svojim postojanjem podsjeca na vremena otvaranja ovog zdanja, gdje ljubazna i nadasve mlada recepcionerka svojom svježinom gotovo grubo odudara od okoliša, desetak se muškaraca srednje dobi nacickalo na barske stolice pogleda uprtog u televizor. Na zvuk otvaranja vrata, svi do jednog se okrecu. Tišinu koja nastaje pojavom nepoznatih nimalo ne ublažava ni glas Slobodana Miloševica iz sudnice u Haagu. Dugih desetak minuta traje povratak u dnevnu kolotecinu, no i tada svako malo se poneko okrene tražeci na našim licima razloge posjete.

Ako je Radovan Karadžic, u jeku svoga gospodarenja ratom u ovoj zemlji, na prvom spratu ovog hotela u velikoj dvorani primao zavjete vjecnih sljedbenika i posvecenja lokalnog sveštenstva, danas tome nema tragova. Muzicki instrumenti sami su na podiju i prekriveni prašnjavim pokrivacem, najveci dio sale se i ne koristi, u upotrebi je tek nekoliko stolova nadomak kuhinje. Hladno je i tek ce nas odlazak u hotelsku sobu, za koju gost duži i grijalicu, uvjeriti da može biti i još hladnije. No, bolje je ne postavljati suvišna pitanja: Prijedor je grad podozrenja s kojim cemo se svako malo susretati.

I išcekivanja reakcija: prvi ispit polažemo praceni budnim pogledima barem tri para ociju dok jedan od onih što se ponovno zanio u Miloševicevo samodopadno propitivanje svjedoka Albanca uzvikuje: "Uh, što je hraabaaaar!" U ovoj su opcini Bošnjaci nekada cinili vecinski dio stanovnika: po popisu iz 1991, bilo ih je 49.454. Niko pouzdano ne zna koliko ih je ubijeno, no pouzdano se zna da su sistematski i masovno odvodeni u logore kojih je na ovom prostoru bilo cak 15. Da su se i oni medusobno razlikovali, svjedoce preživjeli: Manjaca, Omarska, Keraterm i Trnopolje pamte se po daleko vecem zlu od onih koji su bili kraceg daha i služili za pripremu deportiranja.

"Omarska je bila logor smrti. U taj sam logor došao 25. maja 1992. Nakon cetiri dana su nam dali vode, nakon sedam dana smo dobili po jednu osminu hljeba. Na ispitivanja su me izvodili 30-40 puta, tražeci da kažem pojedinosti o ljudima koji su njima bili sumnjivi i o aktivnostima stranke SDA, zatim o ljudima koji su bili ilegalno naoružani. (...) Na tim sam saslušanjima jednom prebijen na mrtvo ime. Iznijeli su me iz tih prostorija u cebetu koje nisu odmah odvezli, jer nisu imali goriva, pa su me logoraši koji su utovarivali mrtve u kamione sakrili iza jedne žice, a poslije unijeli u hangar. (...) Tu prostoriju su polijevali vodom tako da je zaista bilo teško u njoj boraviti. Svako je jutro bilo izmedu 10 i 30 mrtvih bez ispaljenog metka. U WC se nije smjelo ici, to je bila sigurna smrt. Tu je ubijeno 12 doktora. Sadikovic, ime ne znam, takode je bio ljekar koga su odveli. (...) Tjerali su nas da trcimo, ako nismo mogli hodati, tukli nas palicama, lancima, drvenim prutovima..." , dio je izjave jednog od zašticenih svjedoka koji je u Omarskoj bio istovremeno sa još 5.000 ljudi.

Šljiva smrti
Doktor Sadikovic kojeg pominje, ljekar je koji se u Knjizi nestalih vodi pod rednim brojem 2.810: nestao 5. augusta 1992. u Omarskoj. Prije rata priznat i medu sarajevskim kolegama, sretno oženjen kcerkom visokog dužnosnika bivše JNA, kasnije oficira Vojske RS-a. Prazan je okvir za doktorovu sliku. Nekoliko stranica prije, pod brojem 2.661 je Irfan Pidic iz Kamicana, nestao 25. maja 1992, ekshumiran 14. augusta 1998. godine. Njegov sin danas ima 12 godina, a kcerka 10. Brigu o njima vodi majka Elvira, koja je udovica postala u 21. godini. I koja se vratila u svoju kucu. Rasima Softic, Elvirina majka, vodi nas pedesetak metara od kuce, do jedne šljive, i kaže: "Tu su ubili Irfana. Tu je bio i zakopan. Tu su ga i našli."

Rasima cuva kljuc od obnovljene džamije u Kamicanima. Svjedoci kako nema incidenata, no gotovo uzgred kaže da je džamija pokradena prije nego je potpuno i završena: odneseni su tepisi, serdžade i tespisi. O godinama izmedu 1992. i 2002. ne govori puno: bili u Hrvatskoj, pa u Njemackoj, pa... opet je svoja kuca - svoja. A u neizvjesnost izbjeglištva krenula je autobusom preko Vlašica, zajedno sa stotinama drugih prognanika. "Vozio nas Vlado Beben, eto ga tu, u susjednom selu. Pitajte njega kako su nas protjerivali." Rasimina je kuca djelimicno obnovljena, no na drugoj strani seoskog puta, nadomak džamije, stoje temelji i jedva nešto zida nekadašnjeg, sudeci po dimenzijama, znacajnog objekta. "Bila je to kuca Adema Mehanovica. On je umro u Holandiji", objašnjava Rasima.

Statistika kaže da je 35.405 prijedorskih Bošnjaka stiglo živo u trece zemlje tokom agresije na BiH. Više od 8.000 (pominje se cifra 8.800) ostalo je u Bosni i Hercegovini: najveci dio njih, zajedno sa oko 6.300 prijedorskih Hrvata, preko Vlašica su prognani u srednju Bosnu. Fadila Memiševic, bosanski saradnik pri Društvu za ugrožene narode, u svom referatu objavljenom u knjizi Genocid u BiH 1992-1995, sa sigurnošcu tvrdi da je na Vlašicu nekoliko masovnih grobnica: jedna od njih je provalija na Kocinskim stijenama, duboka do 350 metara. Na tom je mjestu 21. augusta 1992. u poslijepodnevnim satima masakrirano oko 250 logoraša Omarske, Keraterma i Trnopolja. Konvoj je toga dana bio dugacak gotovo pet kilometara i u njemu je bilo gotovo 3.000 ljudi. Na celu konvoja bio je Mirko Paras: konvoj je zaustavljen kod sela Smetovi i, nakon kratke pauze, Pero Mrda je postrojio 250 ljudi, strpao ih u tri autobusa (u trecem je komandovao Dragan Mrda) i ti su autobusi odvezeni na Kocinske stijene. Šestorica preživjelih su svjedocila da su odmah po izlasku iz autobusa vidjeli kako su na samoj ivici provalije, no nakon ponovnog postrojavanja Dragan Mrda je naredio: "Tri koraka naprijed!" Uz objašnjenje da se baš na tom mjestu mijenjaju živi za žive, a mrtvi za mrtve - slijedila je komanda: Pali!

Najmladi od šestorice preživjelih, Sanemir Kljajic, tada je imao 16 godina: u provaliji medu leševima boravio je 12 dana. Bez hrane i sa vodom iz rijeke Ugar, do koje je uspio otpuzati. Trinaestog dana se uspio izvuci iz provalije, no onesvijestio se htijuci da ubere nekoliko šljiva. Seljak koji ga je našao uz pomoc radiostanice je obavijestio komandu pa je ovaj šesnaestogodišnjak odveden u Skender-Vakuf, gdje je uz batine ispitivan. Otpao mu je prst na lijevoj ruci. Odveden je u bolnicu u Paprikovcu, gdje su ga jedne noci dvojica pijanih cetnika naumili zaklati: spasen je zahvaljujuci cinjenici da je u meduvremenu registriran od strane Medunarodnog Crvenog krsta, koji ga je 16. septembra iste godine i ispratio ka Karlovcu. Danas živi u zapadnoj Evropi: u masakru je ostao bez brata Suada, oca Mehe i amidže Sakiba.

"Da, ja sam vozio autobuse preko Vlašica", kaže Vlado Beben u dvorištu svoje kuce u Kozaruši, koje danas služi kao parkiralište transportnim kamionima preduzeca "Beben". Vlado je Ukrajinac, rimokatolicke vjeroispovijesti, "a oni su ovdje htjeli da ostanu sami, tako da je ta radna obaveza ustvari bila spas", objašnjava. Dolazili su mu u više navrata istražitelji iz Haaga i, kako kaže, "i njima sam sve rekao". I njegova je kuca pokradena, odvezena dva traktora, ali ih je našao. Danas živi od svog posla i nema problema sa komšijama: "Znaju i oni kako je bilo. U svakom autobusu bila je policija do Vlašica, a onda je konvoj preuzimala vojska. I tako do Turbeta. Nije to obicna vožnja: u autobusima je uvijek bilo duplo više ljudi nego što je moglo stati u njih. Samo sam jednom vidio mrtve: bio je veci konvoj, ja sam tad vozio ljude iz Trnopolja, i kad smo došli do Vitovlja, zaustavljeni smo. Govorilo se o nekakvoj razmjeni. Iz mog autobusa nisu nikog odveli, ali jesu nekoliko mladih ljudi iz drugog autobusa. Kad smo se vracali, ti su ljudi ležali mrtvi pokraj puta."

Grad kolektivne krivice
Ne, Vlado ne pominje imena - ni ubijenih, ni vojnika i policajaca koji su sprovodili konvoje i obavljali razmjene. U Prijedoru se i inace s oprezom izgovaraju imena: nije se dobro eksponirati. Asmir Crnalic je zajedno sa svojom cijelom porodicom vec godinu i po ponovo Prijedorcanin. Njegova supruga, barem po ocjeni naše ekipe, pravi najbolju telecu corbu u cijeloj Krajini. Asmir je ugostitelj i vlasnik malenog restorana "Grazia": "Nisam bio u logoru: dvojica poznanika, Srbi, bukvalno su me oteli iz autobusa u koji sam bio rasporeden. Nakon toga sam se krio i negdje pocetkom septembra platili smo drugoj dvojici Srba 5.000 maraka za bezbjedan izlazak."

Asmir nece reci njihova imena - pokazali su se, kaže, kao prijatelji. Uostalom, živ je, riješio je da se vrati, no napominje: nemojte, molim vas, pisati o organizovanom povratku - mi smo se vracali samoinicijativno. I to je zapravo podatak vrijedan svakog respekta - diljem okolnih sela, Bošnjaci povratnici insistiraju na cinjenici da su sami inicirali svoj povratak. I sada su tu, istina, sa razlicitim vrstama opstrukcija, uslovljavanjima regulacionim planovima, nemogucnostima dovoda vode, neosvijetljenim ulicama, ali u svojim kucama, za koje se nadaju da ce jednom opet zasjati starim sjajem. No, kada prica malo poodmakne, priznat ce: ova mladost teško da ovdje ima buducnosti, zato traže zamjene kuca za Sarajevo; a mi, stari, barem cemo umrijeti na svome.

Nešto dalje od Zagrada, prilazeci današnjem centru Prijedora, brojne su razvaline od negdašnjih domova: sve su to kuce Bošnjaka i Hrvata, koje su, svjedoce danas Prijedorcani, nastradale u gradu u kojem nije bilo rata.

Naprosto, trebalo je provesti SDS-ov koncept potpunog razdvajanja: u tu su svrhu jedinice bivše JNA, policija i znacajan broj prijedorskih Srba sproveli temeljitu akciju etnickog i svakog drugog cišcenja. Ne, nije bilo rata, svakoga je dana jedno po jedno okolno selo opkoljeno, stanovništvo istjerano iz svojih domova, razvrstano po autobusima - muškarci, ako nisu odmah strijeljani, upucivani su u jedan od logora, žene i djeca u druge, a onda se ulazilo u kuce. Tek pošto bi sve bilo izneseno, kuce su paljene, a nešto kasnije dokrajcene miniranjem. Postoji, kažu, i istinita anegdota: kada su agilni vojnici Srpske iznosili stvari iz kuce u kojoj je ostala jedva pokretna starica, ona se pomicala iz coška u cošak. No, kada su povukli tepih, ona je upitala: pa, zar vi, djeco, baš ništa nemate?
Oci u oci sa upravnikom koncentracionog logora

Scena se pripisuje maju 1992: u svakom slucaju, nakon noci 29. na 30. april 1992, kada je SDS vojnim udarom, formiranjem srpskog prstena oko grada, preuzeo vlast. Pocela su otpuštanja sa posla, pocelo je manipuliranje spiskovima za likvidaciju, pocelo je traženje lidera SDA, pocelo je traganje za incidentom koji ce poslužiti kao alibi ratnicima iz Hrvatske, vojnicima, policajcima, Arkanovim tigrovima... da pocine zlocin koji Mladen Grahovac, inace clan Glavnog odbora SDP-a BiH, danas zove "Srebrenicom u kontinuitetu". Kaže: "Prijedor je po zbivanjima u prošlom ratu, po tragediji jednog naroda, drasticniji cak i od Srebrenice: u Srebrenici je u kratkom periodu ubijen znacajan broj civila, ja necu govoriti o ciframa, ali u Prijedoru je godinu dana kontinuirano trajalo protjerivanje civila, njihovo odvodenje u logore, ubijanje i sve drugo što definira genocid. Prijedor je na ružan nacin napustilo oko 43.000 Bošnjaka - a pominju se cifre izmedu 3.500 i 4.000 ubijenih. Zato smatram da se u Prijedoru može govoriti o kolektivnoj odgovornosti, kolektivnoj krivici jer se zaista znacajan broj naših gradana Prijedora zdušno ukljucio u taj pokret."

Grahovac je takoder bez posla: kao neistomišljenik ili barem kao neko ko nije pristao na koncept SDS-a, za koji smatra da je prvo i najtemeljitije sproveden upravo ovdje. Nejasno mu je, kaže, zašto je toliki broj Prijedorcana zdušno ušao u zlocine, ali baš zato i govori o postojanju kolektivne krivice i iste takve odgovornosti, jer: "Nije rijec samo o rukovodstvu SDS-a, nije rijec ni samo o vojnom rukovodstvu - svi smo svjedoci da su ljudi uzimali puške i išli oslobadati Kozarac do temelja, svi smo svjedoci koliko je ljudi ucestvovalo u cišcenjima i pljackama."

Ko krije ubice župnika Matanovica?
Hambarine, selo nadomak Ljubije, palo je 22. maja: kao povod je iskorišten incident lokalnog stanovništva sa vojnicima JNA koji su se vratili iz rata u Sloveniji, pa su "još bili pod dojmovima svojih mrtvih". Dva dana poslije, granatiran je Kozarac sa svim svojim selima, da bi vec 26. maja autoput Prijedor - Banja Luka postao pista za razvrstavanje po logorima. Samo u Omarskoj stradalo je najmanje 700 ljudi iz ovog kraja, no pouzdano se zna da je ubijeno 300 djece i 260 žena. Ismet Fazlic izgubio je trojicu sinova, brojke silovanih žena se izražavaju u desetinama hiljada.

Ipak, danas je u Kozarcu uz medunarodnu pomoc obnovljeno oko 1.000 kuca, a 3.000 su povratnici sami napravili. Imaju nekoliko pekara, dvije mesnice, stolarsku radionicu, samoposlugu i manji restoran otvorio je nekadašnji komandant 17. viteške Sead Cirkin, Osman Mujagic je svojom upornošcu pokrenuo školu. Imali su je oni i prije rata i to sa 3.865 daka i 370 zaposlenih, no danas su ponosni na svoje ucionice iza paravana, na svojih osam razreda i ukupno 280 daka. Obnavljaju i džamije, nadaju se završetku renoviranja školske zgrade i kroz šalu pokazuju kako su svojim gradevinskim entuzijazmom ponukali komšije Srbe da uz staru pravoslavnu crkvu podižu potpuno novu, ali na zemljištu jednog Bošnjaka...

Svjesni su, kažu, da nadomak njih slobodno žive i oni koji su ih slali u logore, koji su upravljali tim logorima, koji su ih zlostavljali i terorizirali. Željko Meakic, komandant logora Omarska, jedan od likova sa javne haške optužnice, zadnji je put pred svojom kucom viden na pravoslavnu Novu godinu. No, upravnik logora Trnopolje, Slobodan Kuruzovic, slobodno se i krece, pomocnik je direktora u jednoj od prijedorskih osnovnih škola. Mirko Tufegdžija, današnji nacelnik policijskog sektora Prijedor, ima prvenstveni zadatak da u ime SDS-a ocuva zaslužne policajce iz ratnog perioda: sam se, navodno, iskazao kao temeljit u etnickom cišcenju Kotor-Varoši, a prije Prijedora kratak je period boravio u policiji Kostajnice. Blisko je suradivao sa Dušanom Jankovicem, još jednim za kojim Haag javno traga, a kojeg u Prijedoru zovu lugar - krije se u obližnjim lugovima. I tu se, nažalost, spisak ne prekida...

"Svako hapšenje obraduje povratnike i daje novu nadu. Istina, neke stvari ostaju nejasne: ja hocu da vjerujem kako su presude za Keraterm rezultat dogovora sa tužilaštvom. Ja nisam bio u Keratermu, ali bio sam u Omarskoj i Manjaci i, naravno, svjedocit cu u Haagu. Moraju ljudi biti svjesni da je svjedocenje obavezno, medutim, mnogi se pribojavaju. Razumijem ih: puno je ispitivaca iz Omarske, puno je, da tako kažem, isturenijih igraca tog cijelog procesa koji i dalje hodaju ovim gradom, imamo i komandante nekih logora", kaže Muharem Murselovic, predsjednik Opcinskog vijeca Prijedor, i po stolu traži rješenje kojim je Goran Savanovic, ministar obrazovanja RS-a, Slobodana Kuruzovica imenovao i u Upravni odbor Osnovne škole "Branko Copic". Vidio ga je, kaže, neki dan, na jednoj sahrani, zajedno sa Draganom Radakovicem, ispitivacem iz Omarske. No, Murselovic je izricit: na funkcijama više nema takvih, cak ni u policiji.

Ne, on ne zna da je Vecernjak nedavno obznanio kako je upravo nacelnik Tufegdžija jedan od najodgovornijih za skrivanje ubica župnika Matanovica, ciji su ostaci nadeni u bunaru u Bišcanima, a koji je u noci ubistva kod sebe imao oko 500.000 maraka. O njegovoj je smrti govorio i biskup Komarica, tražeci da se pronadu i kazne pocinioci. Vecernjak u svojem napisu za ubistvo župnika Matanovica tereti ne samo direktne pocinioce vec citav policijski sustav koji je u Prijedoru zapravo organizirao takav i slicne zlocine, poput ubistva jednog od najpoznatijih ali i najbogatijih prijedorskih Bošnjaka, Asefa Kapetanovica. Na podugackom spisku krivaca, sukrivaca i odgovornih su, sem nacelnika Tufegdžije i lugara Jankovica, još Darko Avramov, policajac, Vojislav Pelkic, komandir u policiji, Zdravko Torbica... "On je u penziji", kaže Murselovic, kao i Živko Jovic, kojeg je nedavno dužnosti razriješio IPTF. Milutin Cado, takoder nekadašnji policajac na glasu i dio ove odgovorne skupine, sada ima gostionu i takoder je penzioniran. A ni Željko Janjetovic više nije pomocnik ministra policije RS-a; on je sada ambasador BiH u Indiji, dok je njegov nekadašnji suradnik, prijedorski nacelnik opcine Borislav Maric, ambasador u Kini, istina tek sa kursom engleskog. No, ova su dvojica otišli kao Dodikovi kadrovi, objašnjava Murselovic i dalje odbijajuci mogucnost da je Kuruzovic još uvijek zaposlen u školi: penzioniran je sigurno, kaže, ali, eto, vidite, još ga imenuju u upravne odbore.

Silovanja i smrt u "open centru"
Samo dvije ulice dalje je Osnovna škola "Desanka Maksimovic". Vec na vratima stoji uredba o ponašanju ucenika potpisana od strane Slobodana Kuruzovica. Nekadašnjeg upravnika logora Trnopolje, kroz koji je prošlo oko 7.500 ljudi, logora za koji u arhivi Instituta za istraživanje zlocina protiv covjecnosti i medunardonog prava iz Sarajeva stoji i ovakvo svjedocenje: "Nakon 20 dana u Trnopolju, dode u noci, oko pola dva, iz Omarske neka vojska, sa dva tenka. Ušli su u drugi dio logora, gdje je nekad bila kasarna. Culi su se jecaji i jauk djevojaka koje su vrištale i plakale. Uzeli su desetak djevojaka od 15 do 17 godina i silovali. Jednu su skinuli golu i uzeli je tako. Ujutro, kad su stigli ovi iz Crvenog krsta, rekli su da se ta djevojka mora pronaci. Ostale su pozvali da dodu u ambulantu. Pregledao ih je ginekolog, ali jedna je bila teži bolesnik pa su je odvezli. Nakon sedam dana je podlegla. Bio sam u tom logoru dva mjeseca: nije bilo više silovanja, ali su bila mnoga ubistva, koja se nikad ne mogu zaboraviti."

U portirnici škole pitam za zamjenika direktora Kuruzovica. "Što ce vam?", uzvracaju pitanjem. Hocu da razgovaram sa njim, odgovor je koji ocito ne dobija prolaznu ocjenu: Nije tu. Lijepa djevojcica od nekih 12 godina, duge crne kose, nacas me zbuni, gledam je, a vidim sliku koja mi cijelo jutro ne da mira: isto tako lijepu crnkicu, samo još mladu, pokazali su mi nekoliko sati ranije - silovana je u Trnopolju i danas je s majkom, takoder silovanom, negdje u zemljama treceg svijeta. Ova domaca ljepotica, djecije naivno, isprica mi kako su dežurni nosili pomocniku kafu. Dakle, tu je. Tvrdoglavo odlucujemo ostati u holu škole: jedna po jedna radnica prilazi, pita koga tražimo, odlazi i više se ne vraca. Sredovjecna žena, sva u sivom i isto tako sivog pogleda, želi da zna: zašto baš Kuruzovica tražimo? U posljednji cas se snadoh: mi smo novinari koje zanima kako je baš on izabran u upravni odbor još jedne škole.

Sumnjicavo nas gleda i odlazi. Ali se i vraca. Primit ce nas. Ulazimo u malu kancelariju u kojoj zaticemo dva covjeka. Jedan je onizak, stoji uz sto i govori u telefonsku slušalicu. Drugi sjedi za stolom; vidno je napet, s maskom mirnoce na licu koja nestaje onog casa kad progovori: Što ste došli? Oci u oci sa upravnikom koncentracionog logora - relativno mirnim glasom predstavljam ekipu Dana i još uvijek u nevjerici pitam: Jeste li Vi Slobodan Kuruzovic, upravnik logora Trnopolje?

"A, zato ste došli. Ja sam mislio da vas zanima nastava. E, pa ja sam Slobodan Kuruzovic i nisam nikakav upravnik, ja sam samo po nalogu Vojske organizovao obezbjedenje tog objekta, a Crveni krst je organizovao život. I to nije bio nikakav logor, vec otvoreni centar." Onda, cinicno: "Pisalo je na engleskom - open center. Ali ja necu da govorim o tome i nemoj da me slikate. Vi ste mene prevarili, rekli ste da vas zanima nastava i upravni odbor."

Da, naravno, priznajem da me zanima kako neko ko je, kako sam priznaje, "organizirao vojno obezbjedenje" prostora u kojem su ljudi ubijani, a djevojcice i žene silovane, danas može uopce govoriti o organiziranju nastave. Kuruzovic, vec vidno uzrujan, nastoji da zvuci uvjerljivo: "Ja sam pomogao muslimanski narod i sve što sam radio bilo je u korist muslimana." Ali, ruka sama krece ka stolu i spušta se s treskom na njega: fotoreporteru Dana Jasminu Fazlagicu gotovo se unosi u aparat i skoro vice: "Nemoj slucajno da me slikate. I o ratu me ne pitajte." Pokušavam da interveniram: "Dobro, recite nam barem ko vas predlaže za upravne odbore i cuva na poziciji u ovoj školi?" "Ja sam clan SDS-a." Ne mogu da odolim: "Ocekujete li skoro hapšenje Radovana Karadžica?" Ponovno je ljut: "A zašto to mene pitate?", opet vice i maše rukama pokazujuci nam da idemo. Ispod njegove nervoze krije se strah. "Gospodine Kuruzovicu, hocete li u Haagu odbijati da govorite?", pitam. "Mene Haag ne traži. Ili vi znate više od mene?", uzvraca, ali kao da gubi glas.

Iz škole "Desanka Maksimovic" krecemo ka Trnopolju: logorske zgrade još su tu, a pred njima spomenik utemeljiteljima Srpske "koji svoje živote ugradiše u temelje Republike Srpske". Put je prepun rupa: izlokali ga tenkovi, objašnjavaju nam dvojica prolaznika. Nekih stotinjak metara niže, Adem Mujic i Salih Ibrahimovic nešto rade pred Ademovom kucom. Adem se vratio tek prošle godine: rat ga nije zatekao kod kuce, ali jeste njegovog sina Envera, koji je danas u Norveškoj i koji kao uspomenu na Trnopolje i logorske dane nosi ožiljke od bicevanja po ledima. Salih je takoder bio u logoru u Trnopolju, ali kako mu je kuca blizu, puštali su ga da sebi traži hranu. Vratio se 1999. godine. Spomenik je vec tada bio podignut, a on ionako ne voli ici na to mjesto.

Strah komandira Avramova
Istim putem kojim su nekada paradirali tenkovi, vracamo se u Prijedor: na stepenicama Sektora policije presrece nas mladic od jedva 25-26 godina: "Šta vi trebate?" Tražimo nacelnika Tufegdžiju. "Što ce vam?", pita pomalo drsko i rukom prikriva svoju akreditaciju. Citam samo kraj imena: andar, i pitam je li on dežurni. Pokazuje na portirnicu. Unutra je takoder uniformirani policajac, bez obavezom IPTF-a nametnute akreditacije sa imenom i prezimenom. Tražim nacelnika i dajem svoja dokumenta. Razgovara telefonom, a potom se okrece meni: "Rekli su da vam ne kažem da su zauzeti, nego da imaju puno posla, a da se vi morate vratiti u Banju Luku, kod portparola MUP-a." Nabrajam ostala imena policajaca koje tražim, a on slavodobitno konstatira: "Znam ja što vi njih tražite, ali necu vam ništa kazat': morate u Banju Luku."

Obecavam da krecem iz istih stopa, ali prolazim tek stotinjak metara niže: u direkciju Telekoma, gdje je danas direktor Slavko Budimir, ratni nacelnik Ministarstva odbrane u Prijedoru, još jedan iz plejade znacajnih ratnih naredbodavaca u Prijedoru i okolini. I dok nam službenica potvrduje da je direktor iza drugih vrata, na njima je portir, koji, onog casa kada sam rekla dobar dan, pocinje da deklamuje: "Direktor je otišao u drugu zgradu, ne vjerujem da ce se danas vracati i nemojte ga tražiti - ima posla." Naravno, direktora nema ni u drugoj zgradi, niti iko zna kada bi se mogao pojaviti. "A, vi ste iz Sarajeva?", pitaju. Da, jesmo. Idemo dalje: u potragu za nekad poznatom gostionicom "Danica", koju danas drži bivši poznati policajac Milutin Cado.

Gostionica se sada zove "Vesna" i u njoj je mracno i usred dana. Karirani stolnjaci i nekolicina gostiju: trojica vojnika za jednim stolom i još cetvorica, sa po jednim dijelom vojne uniforme na sebi, za druga dva stola. Gazde nema, a kad ce doci, ne zna se. Vracamo se opet u centar: tu, nadomak Pozorišta, prodavnica je bijele tehnike, vlasnice Dare Avramov, majke policajca Darka. Za ovu je prodavnicu Vecernjak napisao da je i nastala zahvaljujuci novcu opljackanom od župnika Matanovica.

Za pultom je mlada djevojka, pored nje onizak stariji muškarac. Dare nema, ali on joj je suprug. Tražimo, zapravo, Darka. Radi, kaže on, naglo se uozbiljivši. No, pokazuje nam put ka Urijama, gdje je Darko Avramov komandir policijske postaje.

I zaista: na prvom spratu, u svojoj kancelariji u Urijama, zaticemo komandira Avramova. Vec nam je na vratima jasno da zna i ko smo i zašto smo došli. Gleda nas s podozrenjem, ali i s primjetnim nastojanjem da bude susretljiv. Vec nakon prvih recenica kojima objašnjavam razlog naše posjete, prekida me i teatralno otvara ladicu. Vadi iz nje dvije fascikle i govori: "Ja sam pronašao svu tu gospodu koja su pisala o meni i imam i njihove slike." No, vec prvi pokušaj da uzme u ruku papire iz fascikle, odaje ga: ruke mu drhte toliko nekontrolisano da to i on primjecuje. Ostavlja fasciklu i zove telefonom: iz razgovora shvatamo da izdaje naredenje koje je vec izvršeno. Okrece se i govori o svojem lošem iskustvu s novinarima za vrijeme nacelnikovanja u odsjeku za krijumcarenje i narkomaniju, no na pomen ubistva župnika Matanovica, opet okrece fascikle. "Sve ja ovdje imam: i kad je kuca napravljena, i koliku kiriju placa otac za radnju, i kad je auto kupljeno. Za sve sam to dao pare advokatu da mi izvadi", kaže, ali kad hoce da izvadi papire, ruke ga ponovo izdaju. Tresu se. U tom casu, u njegovoj kancelariji dominantan je njegov strah.

Banja Luka zna sve
Da bi ga kako-tako prikrio, nastavlja govoriti nepovezanim recenicama, spominje advokate, spominje troškove i, valjda da ne bi opet krenuo ka papirima, maše rukama i objašnjava: "Sve se zna: i ko je donio kljuceve od župnikove kuce i šta je bilo - sve, sve se zna." Pa i mi to sve vrijeme tvrdimo, ali zašto se kriju krivci? Njegovo okruglo, bucmasto lice ostaje bez kapi krvi. Telefon je spas: okrece brojeve, traži nacelnika i onog casa kada pocinje izgovarati rijec novi..., ušuti. S druge strane mu Neko nešto govori. "Razumem", kaže Darko Avramov, spušta slušalicu i kaže: "Nacelnik je rekao da trebate ici u Banju Luku."

Odlazimo. Ali ne u Banju Luku, vec kod Emsude Mujagic, koja u svojoj kuci u Kozarcu ima i mali biro nevladine ženske udruge "Srcem do mira". Dio je to Medunarodne inicijative žena koje vrijedno rade od 1993, kada su se udružile i organizirale u izbjeglištvu i koje marljivo pripremaju trece izdanje tužne Knjige nestalih. Krajem maja ova ce organizacija pripremiti svoju desetu jubilarnu konferenciju i podijelit ce je u dva dijela: prvi ce se realizirati u Kozarcu, drugi u Srebrenici. Zbog slicnih genocidnih iskustava.

Mladen Grahovac je u svom konceptu povratka kao najvažniju stavku upisao: pogledati istini u oci. Po njegovom sudu, samo tako bi se kod srpske populacije poceo skidati ogroman, nepodnošljiv teret kolektivne odgovornosti, a kod bošnjacke suspregnula eventualna želja za osvetom. Zajedno sa grupom svojih sugradana osnovao je Agenciju za obnovu i razvoj. No, cini se da je u ovom casu malo zainteresiranih za njegove prijedloge. Nacelnici Ševo je daleko važniji njen posljednji prijedlog iznesen na sjednici Skupštine: Izmjena regulacionog plana desne strane glavne ulice (nekada Titove, danas Kralja Petra). I ni to nije slucajno - baš na tom dijelu koji tretira predložena izmjena trebalo bi da se obnovi Caršijska džamija u Prijedoru. Iako su tokom godina agresije na ovom prostoru srušene 32 džamije, zgrada Islamske zajednice s medžlisom, velika vakufska zgrada, 30 gasulhana i 28 abdesthana, ipak je Caršijska džamija bila ponos Bošnjaka Prijedorcana.

Sagradena izmedu 1750. i 1760. godine, stajala je na samom trotoaru glavne ulice. Zapaljena je 30. maja 1992, a potom srušena: Islamska je zajednica kao svoj prilog kompromisu vec ponudila projekat obnove i niz ustupaka, no - ceka se naredna sjednica Skupštine, istina, s malo optimizma da je prijedorska vlast uistinu voljna da napravi radikalan otklon od utabane politike SDS-a. A sve dok je tako, Prijedor ce ostati vidan primjer grada povratka, ali istovremeno i grada bez stvarne buducnosti: pritisnut teretom tragedije posljednjeg rata, malo ce ko pristati i da se sjeca bolje zajednicke prošlosti. U ovom casu u ovom se gradu ne kopa ruda; trenutna proizvodnja nije statisticka kategorija, objašnjava Grahovac - ne proizvode se ni papir ni pigmenti, stopa nezaposlenosti je 55 posto, nema vode, nema grijanja, grad poprima obrise balkanske palanke daleke od karavanskih puteva, a i fudbalski klub "Rudar" je ispao iz Prve lige RS-a. I trenutno ovaj grad ima samo Predu: Eso ga je napustio, ne svojom voljom.

Slobodan i ja smo zajedno pošli u osnovnu školu, družili se kao djeca i djecaci, a cesto smo i planinarili zajedno. Medutim, u najteže vrijeme, godine '92, ne vjerujem da se od tih "junaka" iko sjetio svog kolege, prijatelja, školskog druga ili komšije. Ne, svi smo mi za njih bili neprijatelji koje treba zatvoriti, protjerati ili ubiti.

No, da se vratim na Slobodana Kuruzovica. On je bio oficir tadašnje "jugoslavenske"- srpske vojske na Pakracu i Lipiku. Na sav glas se pricalo o velikoj pljacki sa tog podrucja, a medu onima koji su u Prijedor donijeli najveci plijen bio je Slobodan Kuruzovic.

Danas je, izgleda, postao zaboravan i neko pitomo jagnje koje ne bi ni mrava zgazilo. Zar si zaboravio, Slobodane, sve žrtve u Trnopolju, koje ti i tebi slicni nazivaju tranzitnim centrom ili sabiralištem?

Vjerujem da ste sabirali otet novac i druge dragocjenosti nevinih žrtava, a tranzitni centar jer su jedni voženi u teretnim vagonima u nepoznati pravac, a neki na put bez povratka. Sjecaš li se Ante Murge i njegovog sina? Ne vjerujem. Bio si opijen vlašcu i svojim "visokim" položajem.

Nisam bio u Trnopolju, nego u Omarskoj i na Manjaci. Sjecaš li se kada je u Trnopolje, 6. avgusta, pušteno nekoliko stotina zatvorenika Omarske? Sjecaš li se moje žene koja te za mene pitala i kada si rekao "ako je na Manjaci, znaci kriv je". Što, bolan, i zašto, Slobodane?

Možeš li se sjetiti audio-vrpce sa vašeg slavlja tri godine slobode? Znaš li da je ta vrpca u Haagu? Proslava u crvenoj sali Rudnickog restorana. "Vrhunski" novinari Živko Ecim i Zoran Baroš intervjuiraju vas "najzaslužnije". Hoceš li da te podsjetim šta si tada rekao u toj crvenoj sali? Rekao si da si ti bio odgovoran za teritorijalnu srpsku vojsku, da ste se trebali sastati u 02 sata 30. aprila 1992. godine u Cirkin Polju u domu. Rekao si da se javilo toliko dobrovoljaca da svi nisu mogli stati u dom. Rekao si da ste vi znali šta Muslimani rade u Puharskoj, na Hambarinama... Da se niste plašili, da ste imali vec jednogodišnje ratno iskustvo sa Pakraca i Lipika i da vam Muslimani nisu mogli ništa sa stotinjak pušcica. Sjecaš li se, Slobodane, da si cak u detalje opisao da je sve išlo po planu, a samo je malo "zapelo" (pricao si kao anegdotu) u SDK, jer je unutra vaš stražar bio zaspao pa si ga ti morao "motorolom" buditi? Sjecaš li se da ste se vi osvajaci dogovorili da svi dodete na posao kao da se ništa nije dogodilo? Ma, sjeti se, bolan, jer, srecom, ima i nas, a i svjetskih institucija koje ce ti, sigurno je, vratiti pamcenje.

(Autor Muharem Nezirevic živi i radi u Švedskoj, urednik je na radiju i napisao je zapaženo svjedocenje o zbivanjima u Prijedoru tokom rata u knjizi Živi ništa ne znaju)