13.juni.2005
Kad
je Smail Ibrahimovic iz Konjevic-Polja u julu 1995. godine krenuo "niz
Srebrenicu prema Kazanima" kako bi se pridružio koloni muškaraca
koja je s Buljima kretala prema Tuzli, njegov sin Semir imao je sedam
godina.
Pripadnici jedinice "Škorpioni" prilikom egzekucije šest
srebrenicana
Trcao je za babom, prisjeca se njegova majka Remza, i plakao govoreci
da ce se "baciti s kuce" ako ga mati ne pusti da ide s ocem.
Smail je žurio da djeca ne vide kako glava kuce place, doviknuo
Remzi da cuva djecu i otišao.
Urezan u pamcenje
- Veli mi na polasku: Ne kupi, Remzo, tih djecijih haljina, važno
je da dodete živi i zdravi do Tuzle, bit ce i odjece i svega. A
ja se smela, trebamo ici prema Potocarima, srce mi se cijepa što
se moramo rastati. A da vi samo znate kako smo mi lijepo živjeli,
djecu izrodili, svega sebi nabavili.
On je bio vozac, hodao po cijeloj bivšoj Jugoslaviji, fino zaradivao
- kroz plac govori Remza pokazujuci rijetke fotografije koje su joj
od muža Smaila ostale, a kojeg je prije nekoliko veceri, nakon
deset godina, ponovo vidjela na videosnimku na kojem zloglasni srpski
"Škorpioni" ubijaju šestoricu Srebrenicana.
Smaila Ibrahimovica prvi je prepoznao njegov sin Semir. Bio je sam u
kuci i kada je ugledao snimak na TV-u, odmah je, kaže, prepoznao
"svog babu".
- Babin lik mi se urezao u pamcenje. On je onaj u kožnoj jakni,
viri mu malo plavkasta košulja. Poznao sam mu i obucu i pantalone,
kao da ga sad gledam.
Najteže mi je bilo kad ga nogama udaraju u glavu - prica nam Semir,
sjecajuci se da ga je odmah po prikazivanju snimka na TV-u pozvao amidža
iz Švicarske pitajuci da li je vidio svog oca, a zatim sestra i
druga rodbina.
Nema mira
Remza Ibrahimovic, koja sa sinom Semirom i kcerkom Senadom sada živi
u Lukavcu, kaže nam da, otkako su scene ubijanja šestorice
Srebrenicana poceli prikazivati na televiziji, "ni danju ni nocu"
nema mira.
- Ne postoji tableta za smirenje koja može umiriti moju muku i
moju bol. Znaš li ti da sam u Srebrenici izgubila tri brata i oca,
muža, svekra, izgubila rodbine broja im nema.
Savila sam oko sebe ovu djecu. Jedna mi se kcerka udala, živi u
Francuskoj, druga - Smaila se zove - sada studira u Sarajevu, Semir
i Senada su sa mnom u Lukavcu. Odlazim u Konjevic-Polje, obradujem zemlju,
sijem, sve cinim da dušman ne vidi kako nam je, ali nakon ovoga
snimka, cini mi se, lijeka nema. Pa, jeste li samo vidjeli kako dušman
udara - govori Remza.
Ucinilo mi se da hoda kroz kucu
- Kad sam ugledala onaj snimak, ucinilo mi se da Smail hoda kroz kucu.
Zove me kcerka iz Sarajeva, place, kaže: Jesi li vidjela, mama,
kako je babo crn od udaraca. A, negdje 1997. godine jedno dijete nam
je ispricalo kako ga je u Kasabi Smail preveo prema Zvorniku ovamo i
kazao mu: Eh, sad smo se spasili.
Opet, neki su nam ispricali da su ga vidjeli na Udrcu i da se nakon
nekoliko dana lutanja predao misleci da ce se kao zarobljenik spasiti
- ispricala nam je Remza, nadajuci se da je bar neka kost od Smaila
ostala koja ce pomoci da ga identificiraju, a onda ukopaju u Potocarima.
