30.april.2005

Eto tako nisam bio na ovoj stranici jedno par dana i danas rekoh da vidim sta se novo desava i tako citam Elvedinov prilog o poboljsanju stranice i servera i naravno podrzavam ga i trebamo svi pomoci koliko toliko, ali o tome uskoro.
Nego tako zalutam do stranice o nestalim i naravno odmah pocnem traziti rodjake i stare prijatelje.

Vidim ima novih slika koje prije nisu bile tu i obradujem se da vidim ta lica koje nisam vidio evo vec 13-14 godina, i onda me ko grom iz vedra neba udari i sjetim se da ta lica vec odavno samo na slikama postoje i citam ispod slike nestao tad i tad ekshumiran tad i tad ili jos nije. Trazim nesto drugo na internetu da me malo nasmije da mi razbije tugu i tmurne misli. Vratim se natrag i nastavim gdje sam stao opet vidim slike skolske raje i jarana, slike ljudi koje sam ponekad vidjao, dali u prolazu ili negdje drugo.
I tako ugleda slike mojih rodjaka, ugleda sliku jos jednog rodjaka sto prije nije bila tu, bi mi drago da vidim sliku ali eto realnost me udari dvije sekunde kasnije.

Ugleda sliku od oca od jednog mog dragog rodjaka, poce me nesto gusiti, ugleda sliku od oca od mog drugog dragog rodjaka razmisljam koliko je njegova kcerka imala mjeseci kad ga odvedose, zajedno u grupi sa ocem od ovog prvog rodjaka.
Gusi me jos jace, neprestaje.
Trazim opet neki glupi vic na internetu da me nasmije, pocinjem u sebi psovati, jebes vic, kasno je sad za to nisam raspolozen da se nasmijem, sjetim se one: "Smijehom strah pokrijem uvijek..." nije strah, ovog puta je tuga. I tako nastavim razmisljati i skontam da se tuga zavukla u nasa bosanska srca i svaka "bosanska" prica ili duzi razgovor o bilo kojoj temi zavrsi sa pitanjima "sjecas se kad smo..." ili "znas kad je..." i sve se to zavrsi sa tuznim mozda pomalo nostalgicnim osmjehom.

Realnost nas bosanaca...

hem.passagen.se/hambarine