Hambarine.com

22.juni.2005
Plac još traje

Treba do kraja cuti plac naš..." Ovim stihom Maka Dizdara receno je o nama, našim patnjama i placu majki, sestara, oceva, kcerki zbog onog što nam se desilo, što se u našoj historiji dešavalo i desilo prije nepunih deset godina u Srebrenici. S takvim mislima, takvog raspoloženja, sa takvim saznanjem o užasu što nam se desio, teško je pisati kliširano, po pravilu i redu; nanizanim ucesnicima, jer tema je užas-genocid nad jednim narodom, nad stanovnicima mirnog mjesta Srebrenice.

I covjek mora, buducnosti radi, pisanja historije radi, dokumentacije radi i pijeteta prema žrtvama, opisati, reci, zabilježiti. Da se zna.

Srijeda, prvog juna, u Stockholmu je Savez bh. udruženja, Savez žena i Savez bh. omladine u Švedskoj, organizirao podsjecanje na to da je prošlo deset godina od masakra u Srebrenici. I po starom dobrom pravilu, nepisanom naravno, najbolje je doci što ranije. Sresti se sa ucesnicima, sa ljudima koje najviše boli, zastati, popricati, cuti i samo cutati. Da ostane tako kako je receno. Ništa ne dopisivati, ne prekrajati. Tako je bilo i ovog puta. U holu prekrasne dvorane susreti, zagrljaji, pozdravi..., ali neka dostojanstvena tišina. Svako pokušava da prica o necem drugom. Ne sada. Ne dok ne pocne. Na jednom zidu na samom ulazu u hol izložba fotografija iz Srebrenice iz vremena opsade, iz vremena patnji i stradanja. Ljudi zagledaju, zastanu skamenjeni, a zatim pogledom traže nekog da zajedno procute. Da procute dijete koje se zgrcilo uz majcin skut, da odcute suzom kojom nanizani red žena s djecom što u redu gustom cekaju vodu, kruh ili zalogaj hrane. I tada, baš tada, osjeti covjek grc u prsima od bola, nemoci, a najviše zbog nepravde. Nepravde svijeta ili života. Svejedno.

U drugom, proširenom kraju prekrasnog hola, prostoru oko fontane, izloženi radovi Srebrenicana Šukrije Meholjica. Živi sada u Norveškoj, daleko od svoje Srebrenice. Vracajuci pogled prema zidu sa fotografijama, ugledah jednu Švedanku sa buketom cvijeca kako mirno i sa suosjecanjem, pogledom traži kome da se obrati ili možda traži mjesto da položi cvijece. Da položi onoj grupi djece sa fotografija ili majci što je svoju djecu obrgrlila da ih zaštiti. I tada, tog trenutka, kroz misli prolaze razlicita raspoloženja, pitanja, ali se izgubi osjecaj za razgovor, za tumacenje, za bilo što što bi bilo povezano za ovaj sadašnji, obican svakodnevan život.

Skoro da niko ne stoji na jednom mjestu. Uvijek se neko ili nešto traži, a ne zna šta. Jer, odgovora pravog nema. Kako prici, pitati, a da se ne pretjera u "profesionalizmu", da se odradi a ne povrijedi? A onda, dostojanstvenu tišinu prekida glas djevojke koja poziva sve da minutom cutanja ili fatihom odaju dužnu poštu žrtvama pokolja, genocida u Srebrenici.

Makova "Brotnica"

U sali, amfiteatru bez ijednog zvuka. Ni šapat da se cuje. Na sceni glumica Hasija Boric. Govori stihove na engleskom jeziku, a onda na bosanskom. "Brotnicu" Maka Dizdara. Iz duše, sa punim plucima i suzama u ocima. I da se ne razumije jezik, razumije se poruka, patnja, užas i plac kojeg do kraja treba cuti. U razgovoru s njom prije zvanicnog pocetka, s oduševljenjem, nadahnuto u obicnom razgovoru, stalno je govorila o "Brotnici", o pjesmi-simbolu i stradanjima Bogumila. O tome kako Bogumile nepravedno ne uvažavaju "ni jedni ni drugi". A to smo mi, kaže Hasija. Govorila je o tome šta i kako osjeca i suosjeca kad govori ili kad se govori o Srebrenici; s njima je jer je i ona dio njih i sa puno pijeteta. Isto tako, kaže Hasija, vjerujem da tako osjeca svaki covjek. Ne mora biti samo Bošnjak - samo ako je covjek on mora zanijemiti pred užasom dvadesetog stoljeca u srcu Evrope.

Zatim se (nakon Växjö-a i Norrköpinga) premijerno prikazuje film "Srebrenica zemlja zlocinaca" autora Mehmeda Pargana, novinara "Slobodne Bosne". Kratak i s dušom ukomponiran film dokumentarnog materijala i preživjelih Srebrenicana, te sociologa. Osnovna poruka je samo poredenje izmedu Hitlera koji je pocinio genocid i genocida u Srebrenici. Ogromna je razlika u odnosu nakon poraza fašizma. Njemacka je podijeljena, zlocinci kažnjeni, a u Bosni i Hercegovini zlocin i zlocinci su nagradeni tvorevinom na krvi i pokolju Republikom Srpskom. Ostaje pitanje bez odgovora; šta svijet radi, gdje je pravda i kako i zašto se to dogodilo i zašto se izjednacavaju žrtve i koljaci?

37 dana do slobode

Nakon filma, koji je bio uvod u panel diskusiju, govorio je uvodnicar Olf Andersson, urednik lista "Arbetaren". Rijec je dao Muhamedu Durakovicu, Srebrenicaninu, mladom covjeku, koji je u vrijeme stradanja Srebrenicana imao dvadeset godina. Svo vrijeme je bio u Srebrenici i nakon masakra pokušao je izaci iz obruca. Trebalo mu je 37 dana dok nije izašao na slobodnu teritoriju. Pricao je jednostavno, izvinjavajuci se što nije ni pjesnik ni književnik da se "slikovitije" izrazi. Opisujuci stanje u Srebrenici, želio je posebno akcentirati, kako kaže, ono što se veoma cesto zaboravlja - da su patnje Srebrenicana pocele još od 1993. godine i da je u periodu izmedu 1993 i 1995. stradalo preko dvije hiljada Srebrenicana. Pricao je o nadi Srebrenica-na da ce se obruc "otvoriti", da ce se zatoceni Srebrenicani u okruženju moci sresti sa svojim najdražim izvan enklave, odnosno zašticene zone. I do posljednjeg dana prije masakra, Srebrenicani su se nadali, vjerovali u pravdu, vjerovali u "zaštitu" medunarodne zajednice. Muhamed Dura-kovic opisivao je detaljno svoj pokušaj izbavljenja, spominjuci svako mjesto, svaku uzvišicu… Govorio je o grupiranju Srebrenicana u nadi za spasom, o pogibiji, o osipanju grupa… o tome kako je naišao na žrtve, na mjesto gdje su iz tri autobusa ljudi izvedeni i strijeljani…o tome da je nailazio i na preživjele. Njegov pokušaj da se docepa Tuzle nije uspio, pa se vratio i okrenuo u drugom pravcu… i nakon 37 dana uspio izaci na slobodnu terotoriju. Bio je u Sjedinjenim Amrickim Državama, školovao se u informatici i sada živi u Sarajevu i radi na reorganizaciji policije. Jednostavan covjek, kome je lako prici ali teže zaviriti dublje u dušu, gdje je sva njegova patnja i patnje njegovih Srebrenicana.

Mladica nece da uhapse:

Voditelj panel-diskusije Olf Andersson, odmah je na pocetku pitao Erika Östberga, tužioca u Hagu od 1995. vjeruje li on u to da ce Ratko Mladic uskoro biti uhapšen. Östberg je direktno odgovorio, bez "diplomatskog" rjecnika kakvim se veoma cesto služe predstavnici medunarodne zajednice: "Ja bih to volio, ali u to ne vjerujem. On je (Mladic) zašticen od srpske vojske. Koliko znam, prica se da se slobodno krece i ne znam zašto medunarodna zajednica ne može da privoli vlasti u Srbiji da Mladica izruce Hagu", rekao je Östberg.

Govoreci o Srebrenici, naglasio je da u Hagu nisu odmah znali da se radi o žrtvama tako velikih razmjera. Tek nakon što je uhapšen Erdemovic, više i detaljnije se saznalo za masakr nedužnih u Srebrenici. Erdemovic je u Hag pozvan kao svjedok da bi nakon toga i on bio optužen za ratne zlocine. Erdemovic je opisao mjesta zlocina, te priznao da je i on sam bio prisiljen da ubije 1.200 ljudi. Prema rijecima Östberga, poslane su ekipe Haga na teren koje su potvrdile Erdemoviceve navode.

Tužilaštvo je tražilo kaznu za Erdemovica od deset godina, osuden je na pet, odležao kaznu u Norveškoj, te sada pod drugim imenom živi u Švedskoj.

Kod prisutnih u sali, ove rijeci Erika Östberga izazvale su žustriju reakciju, i pitanje zašto tako blaga kazna za tako veliki zlocin. Östberg na to nije direktno odgovorio.

Peter Kadhammar, novinar vecernjeg lista "Expressen" govorio je o svom susretu sa Ratkom Mladicem godinu i po dana prije masakra u Srebrenici. Opisao je Mladica kao nadmenog, punog sebe, te da je želio na novinare ostaviti utisak da je najmocniji covjek na svijetu. Spomenuo je i to da je Mladic sam sebe nazvao Kasijusom Klejem (nikako Muhamed Ali), jer je to muslimansko ime. Kadhammar je takode o Mladicu kazao da se grubo i s prezirom izražavao o muslimanima, a posebno o ženama muslimankama. On kao nije htio piti ni pivo iz zelene flaše jer je zelena boja muslimanska. Inace, švedski novinari, ucesnici u panel-diskusiji, pokazali su da veoma dobro poznaju stanje u Bosni i Hercegovini i o zlocinima koje su pocinili cetnici. Peter Kadhammar je i autor knjige "Prica o Srebrenici".

U reakcijama iz publike, najviše se prigovaralo medunarodnoj zajednici zbog pokušaja izjednacavanja krivice, odnosno izjednacavanja koljaca i žrtava. U vezi s tim spomenut je i Naser Oric koji je branio Srebrenicu i koji je sada u Hagu, a dotle su tvorci genocida Karadžic i Mladic na slobodi.

U diskusiji su spomenuti i revizionisti medu kojima vodecu ulogu ima Dajana Džonston. Ona u svojoj knjizi negira broj žrtava uopce u Bosni i Hercegovini, te i u Srebrenici. Novinar "Dagens Nyhetera", Macej Zaremba, takve je pojave revizionizma objasnio time da su revizionisti postojali, postoje i bice ih. Oni svijet gledaju "slijepim crijevom", rekao je Zaremba. Oni pripadaju jednom pokretu ljevice u svijetu koji sve kritikuju što je americko. Zatim je naveo i primjer jednog francuskog filozofa koji je negirao Aušvic.

Pored nepravde i pokušaja izjednacavanja, ucesnici panel-diskusije su izrazili ogorcenje sto je zlocin nagraden Republikom Srpskom, što Srbi ne priznaju da je pocinjen zlocin, što ima s te strane "stavova" da bi mezarje na Potocarima trebalo preorati, te zemlju zasijati. Zaremba je rekao da Republika Srpska ide ka Republici kriminala, te da ce takvi stavovi i zaštita zlocinaca, negiranje zlocina, najviše osjetiti oni sami. Oni ne misle na buducnost i na svoju djecu, rekao je Zaremba. Švedski novinari, do kraja informirani o svemu, spomenuli su i manje demokratske pokrete u Srbiji i to da je Nataša Kandic morala biti zašticena kada je govorila o zlocinima pocinjenim u Srebrenici, suprotstavljajuci se onima koji to negiraju.

O Republici Srpskoj govorio je i novinar casopisa "Dani", Mile Stojic. Želeci da slikovito prikaže tu tvorevinu stecenu na zlocinima i etnickom cišcenju, podsjetio je na književnika Marka Vešovica, koji je porijeklom iz istog mjesta iz kojeg je i Radovan Karadžic. Vešovic je napisao "Da sam vjernik, svako bih ti se jutro, Bože, molio, da ukineš Republiku Srpsku."

Panel diskusija je završena pitanjem upucenim švedskim novinarima: kakvu pouku iz srebrenicke tragedije svijet može izvuci? Erik Östberg je rekao da je Hag ucinio svoje. Vec samo njegovo postojanje, dovoljna je pouka svijetu. Peter Kadhammar misli da se ubuduce mora biti oprezniji, te da se odmah radi na sprecavanju pojava konflikata. Macej Zaremba smatra da je kazna Erdemovicu od pet godina bizarna, te da je Srebrenica uticala na Evropu najprije i više nego na Ujedinjene narode jer, primjera radi, Kamerun ne mora toliko znati o Srebrenici, niti iz srebrenicke tragedije izvuci pouku koliko evropske zemlje.

U holu na izlazu iz zgrade, pozdravljajuci se sa prijateljima, primijetih Pakunu Smajlovic, njenog muža Hasana i kcerke Sadetu i Sabahetu, suznih ociju. Ne znam da li im je podsjecanje na zlocine povrijedilo duboke rane ili su tužni zbog nepravde. Ne znam. Možda i zbog jednog i drugog.