17.maj.2005
Došlo
je proljece trinaesto proljece u tudini. Dvanaesto bez Bosanskih behara
. Istina, behar svugdje cvjeta pa i ovdje ali nigdje ne mirise kao u
Bosni. Po trinaesti put pritišce me tuga za Bosnom , ona je uvijek
prisutna ali cini mi se, daje njeno breme najteže u proljece ,u
maju. .Ni sam ne shvatam zbog cega je to tako ali to je istina .
Zimi
svako selo i grad pod snijegom izgleda isto, pa covjek i ne vidi neku
razliku u sumornim zimskim danima. Proljece 1992 bilo je posljednje
proljece kod kuce za mene i mnoge od nas ,a za mnogo naših najmilijih
i najdražih na žalost posljednje u životu. Svako proljece
je lijepo. Sa proljecem se budi priroda to vrijeme ljubavi, vrijeme
cvijeca ,vrijeme ljepote. Za nas Hambarištane,svako proljece je
od proljeca 1992 vrijeme patnje, vrijeme sjecanja na 22. maja 1992 godine.
Vrijeme, koje bez obzira koliko nas životno kolo okrece u svakodnevnici,
prodire kroz nas kao ponornica rijeka i razdire nam dušu, a posebno
nama koji smo u tudjini.
Bliži se 22 maj, dan kada su napadnute naše Hambarine i naše
Brdo, dan pocetka kraja našoj sreci, dan kada su naši do jucerašnji
prijatelji, poznanici, komšije, školski drugovi, kumovi pokazali
svoje pravo lice, dan koji niko od nas ne smije da zaboravi.
Zasljepljenji obecanjima , zadojeni mržnjom ,željni krvi bezrijecno,
poslušno , bez milosti , bez razmišljanja i kajanja, po planu
u proljece 1992 godine poceli su Srbi po cijeloj Bosni Hercegovini da
pale, ubijaju i uništavaju sve što nije bilo srpsko.
22 maja 1992 godine podmuklo i kukavicki napadnute su naše Hambarine i cijelo naše Brdo. Po vec uvježbanom scenariu i paklenom planu , granatirali su, rušli , palili i pljackali danima naše kuce, avlije, bašte, štale, odnoslili su i uništavali sve, što su naši djedovi i nane, ocevi i majke stoljecima i decenijama stvarali. Bezdušno su se iživljavali na našim mrtvima rušeci Nišane ,ograde na Mezarlucima. Sladili se paleci Džamiju , Školu, Dom , radovali se svojoj takozvanoj pobjedi, pobjedi nad golorukim narodom, pobjedi nad ljudima koji nikada nisu ni željeli rat, pobjedi nad nama koji smo živjeli oduvijek tu pored njih, ne sluteci do tada koliko im smetamo. Radovali su se svom uspjehu i pobjedi a ni danas nisu svijesni koliko su sami isti taj dan poraženi i poniženi.
Sve što se dogodilo 22. maja 1992 godine i sve ono što se poslije dogadalo bio je dio krvavog plana koji se zvao Velika Srbija. Danas, 13 godina poslije, Velika Srbija ne postoji, postoji Srbija još manja nego 1992 godine, postoji Bosna i Hercegovina i naše Hamabarine i naše Brdo u Bosni i Hercegovini.
Mnogih naših oceva, djedova, brace, dajidža, amidža,
majki i sestara nema više medu živima, bili su nevine žrtve
krvavog plana, zablude , lažnih obecanja i mrženje. Ostali
smo mi. Danas nakon 13 godina mnogi od nas su stasali u odrasle ljude,
daleko u tudini bez oceva, familje, rodbine, komšija. Daleko jedni
od drugih razbacani po cijelom svijetu još uvijek patimo i pamtimo
i nikada necemo i ne smijemo zaboraviti 22. maj 1992 godine.!!
Pouceni teškim iskustvom na nama je da pamtimo u ime naših
oceva, u ime naše dijece u ime naše buducnosti. Na nama je
da svojoj djeci , unicima , praunucima kažemo ISTINU .
Na nama je Da ne zaboravimo ! Na nama je da ne zaboravimo 22.
maj i 20. juli 1992, Focu, Bijeljinu, Višegrad, Zvornik, Srebrenicu
1995 godine. Na nama je da dodemo u maju u naše Hambarine i na
naše Brdo i uzdahom behara privijemo MEHLEM NAŠOJ RANJENOJ
DUŠI.
