15.novembar 2004

Ni ledeni prvi ovojesenji snijeg drugog dana ramazanskog Bajrama, niti još hladniji dan nije sprijecio porodice šehida širom opcine Prijedor da pohode šehidska mezarja. Sveta mjesta gdje se nalaze i gdje ce se naci blizu 3.500 onih nevino ubijenih, onih za koje se tvrdi da su stradali na Allahovom putu.

Niz lice jedne žene na šehidskom mezarju na Hambarinama kotrljaju se krupne suze miješajuci se i nestajuci tako medu pahuljama snijega. Ovog dana na Hambarinama, na Dan šehida bilo je i stotinjak ucenika ovdašnje Osnovne škole. Uce dove i Fatihe svojim ocevima, majkama i djedovima koje se i ne sjecaju. Ubijeni su kad su imali tek koju godinu. Žena sa krupnim suzama zove se Subha Cauševic. Kcerka Elvedina i sin Elvedin ne sjecaju se oca Mirsada, dajdže Fuada niti strica Midhada koji su zajedno ubijeni u jednom od zloglasnih koncentracionih logora Prijedora 23. jula 1992. godine - u Keratermu. Elvedina je imala cetiri a Elvedin dvije godine. Na spomen plocama šehidskog turbeta imena su 68 clanova porodice Cauševic a medu njima imena Mirsada i Midhada. Fuad je iz drugog džemata.

Subha nastavlja isti opori plac i tokom našeg razgovora. Pitamo je ko o ovoj tzv. šehidskoj porodici u Prijedoru vodi racuna. Ko i o ostalim, odgovara ona pitanjem. Niko. Eto za sve ovo vrijeme na ime invalidnine za civilnu žrtvu rata, svog Mirsada, ostvarila sam novcanu pomoc od 370 KM. Po 74 KM mjesecno od 01.11.2000. do 30.03.2001. godine, odgovara tiho Subha, pokazujuci nam silna rješenja. Prvo o odobravanju ove naknade pa onda ono kojim se ukida ovo pravo. Cesto imam utisak da se naši šehidi tretiraju, a samim tim i mi - njihove porodice, kao da su oni ne daj Bože, nastradali tamo. Na drugoj strani. Kad smo zamjenili licne karte za ove u Prijedoru izgubili smo i ova skromna prava u F BiH a ovamo nece ni da cuju za nas. E da si me mogla vidjeti kad se klanjao Bajram u Begovoj džamiji. Kažu ne zaboravimo djecu šehida i šehidske porodice ? A mi smo zaboravljeni onog casa kad su naši ubijeni.