JEDNA PRICA O KOZARACKIM ROMEU I JULIJI

KOZARAC - Nedmija Krkic imala je svega jedanaest godina kada je pred naletom rata napustila rodni Kozarac. Završila tek cetvrti razred Osnovne škole. S majkom Sadikom u prvom konvoju prognanih Kozarcana odlazi u susjednu R Hrvatsku a odatle u Kamenizu kod Drezdena. Tata Osman Krkic ostao je zatocen u logoru Omarska kao i tada dvadesetjednogodišnji brat Nedžad. Nedžad je u prvoj grupi oslobodenih zatocenika posredstvom MK CK, medu osobama kojima je život bio ugrožen radi nezaradenih a ipak dobijenih batina, evakuisan specijalnim avionom na lijecenje i oporavak u London.

Nedmija nakon dolaska u Kamenizu nastavlja u rodnom Kozarcu prekinuto djetinjstvo i školovanje u naredna tri razreda Osnovne škole. Kako je Nedmija bila maloljetna, u Njemackoj im se pridružuje otac Sadik a onda njih troje koncem 1995. godine, Krkici odlaze u London. Tamo im je bio Nedžad. Uz pomoc socijalne radnice Nedmija nastavlja školovanje, intenzivno uci engleski jezik cije je osnovne pojmove vec savladala tokom školovanja u Njemackoj. Zaustavljaju se tako Krkici u Essexu, južnoj pokrajkini Londona gdje Nedmija završava školsku godinu za godinu. I ne samo to. Nakon koledža, ili po bosanski - gimnazije, Nedmija nastavlja Kembridž ili opet po bosanskom- certverogodišnji studij engleskog i njemackog. Ovdje se primjenjivao Bolonjski sistem obrazovanja i Nedmija umjesto cetiri, završi trogodišnji studij jer joj biva priznata jedna godina studija na bazi jednogodišnje prakse. Prosjecna ocjena 9.

Tokom studija Nedmija odluci posjetiti svoj rodni Kozarac i prvi put nakon rata ovdje ona dolazi 1999. godine. Sama, bez roditelja. Nakon sedmice adaptacije, Nedmija se uklopi u sumornu svakodnevicu Kozaracku i svaki put na kraju raspusta bilo joj bi se žao vratiti u London, priznaje ona. Dolazila je ona svakog raspusta a 2002. godine upoznala je ovdje Almira Kulašica, inace policajca prvo u Prijedoru, a potom u Kozarcu. Sasvim slucajno, kako to vec biva, na svadbi rodaka jednog od njih, a prijatelja drugog . Onako kroz pricu Almir upita Nedmiju da li bi ona mogla zamisliti život u Bosni i Kozarcu i ona odgovori da bi. Zaljube se oni i njoj je zbog ovog pitanja bilo jasno da Almir ne planira napustuiti ni Kozarac ni Bosnu. Nije im ostalo ništa drugo no da Nedmija dode u Kozarac.

Uslijedi vjencanje 02. augusta prošle godine. To je bilo prije nego je Nedmija imala diplomu u rukoma. Što bi se reklo, Almir oženi Nadmiju, onako na revers ili lijepe oci. Nakon mjesec dana Nedmija bogme donese i svoju diplomu. Sada je nastavnica Engleskog i Njemackog jezika u kozarackoj Osnovnoj školi. Klincima predaje u trecem, petom, šestom, sedmom, osmom i devetom razredu, osmom razredu je razredna, a uspješno vodi i folklornu sekciju. Trebalo joj je prethodno deset mjeseci za nostrificiranje diplome stecene u Londonu. Zapravo toliko je trebalo banjaluckom Filozofskom fakultetu, ali i to je na svu srecu iza Nedmije.
Kaže da joj je na pocetku njenog povratnickog života teško padalo to što su Almira svi poznavali. Izademo u caršiju na korzo ili u kafic, Almir samo otpozdravlja a ja nikog ne znam. Otišla sam sa punih deset godina. E a sada se situacija drasticno promjenila. Sada malte ne više raje zna mene nego Almira. Ali zato, ruka me zaboli otpozdravljajuci, kroz smijeh nam kaže ova mlada i ambiciozna djevojka.

Nije se pokajala

Na upit osjeca li nakon 14 mjeseci kajanje zbog povratka iz Londona u Kozarac, Nedmija kaže da ne osjeca ni trunku kajanja. U samom pocetku znala me je zaboljeti ljudska neiskrenost i nekakav neopravdan strah od mladog i obrazovanog covjeka koji bi valjda po logici srtvari trebao da ugrozi starije. Samo strpljivo, a Almira i mene ce sloga, ljubav i zajednicki cilj uvijek odvesti na pravo mjesto, sigurna je Nedmija. A što i nebi ?