16.novembar 2004
Prema pisanim dokumentima, kamena tvrdjava u Prijedoru na Bereku koja je kasnije nazvana Grad Pridor, izgradena je za vrijeme sultana Muhameda I, izmedu 1730. i 1754. godine, u vrijeme kada je formirana i Prijedorska kapetanija. Vjerovatno iz ovog razloga medu starijim stanovnicima ovog grada ali i okruženja, rijec Pridor je još uvijek u upotrebi.

Mevla Horic najstarija je povratnica u Hambarinama kod Prijedora, svratismo do nje kako bi nam ispricala kako se u "njeno" vrijeme u ovim krajevima docekivao i ispracao mjesec ramazan. Nije bilo struje, zapocinje pricu ova starica, nije bilo vaktija i najveci je problem je bio kako na vrijeme obaviti rucak ili, kako se ne omrsiti prije iftara? Za vrijeme iftara opet je bilo lakše, u Pridoru ispaljivao je top jedno dule i to je bio znak da se možeš mrsiti. Opaljivao je on i u vrijeme kad je trebalo završiti s ruckom ujutro, ali kako ustati i na vrijeme obaviti rucak? Samo u Pridoru su gorili kandilji na Caršijskoj džamiji a mi tamo iza brda, nismo mogli vidjeti munaru. Ni pucanj topa se nije mogao cuti u svim dijelovima obližnjih sela.

Naši krajevi imali su jednu prednost jer su na Vehabima živjeli Romi koji su oduvjek željeli biti od koristi, prica Mevla. Tako je Romkinja Nefa sa sinovima sve od Rakovcana išla putem i uz pjesmu i svirku budeci narod na rucak. Jedan je svirao bubanj, drugi frulu a Nefa je prozivala domacine imenom da je vrijeme da ukucani ustaju na rucak trudeci se pri tom da bude što glasnija a noseci torbu . Torba je služila za prikupljanje pita, pogaca za ponijeti kuci. Ovi Romi ravnopravni su sa sugradanima i na onom svijetu. Slucajno zapazih na mezarju na Hambarinama prije neki dan nišan sa imenom Nefa Osmancevic a pored njega i nišan sina joj Šere. Išli su Osmancevici tako od Rakovcana preko Hambarina kroz sve zaseoke, zimi prteci i visoke snježne nanose.
Bajramom bi ova vesela družina bila posebno nagradivana, prica Mevla. Osim raznorazne hrane koja im je djeljena u izbilju, dobivali su i haljinki.

A šta i kako se obicno pripremalo za jelo o ramazanima ? Grah, kuruza pecena pod sacom onako u lugu, kuruza ciji miris bi ispunio svaki cošak kuce, kad bi bilo masirace napravila bi se i livaca. Za rucak bi se obicno razvijala maslenica, domacica bi ranio ustajala i pripremala svježu hranu za rucak. Ukuha se mliko u kotlicu a kajmakom se fino pokajmaci grah. E kakav je to grah bolan bio ? Pogaca bi se malo kad pravila a pekla bi se na ognjišcu ljeti, a zimi na furuni sa petnjacima. Ponekad bi se napravila i jahnija, povrce gdje ima najviše luka i mesom u zemljanom loncu. Lonac se podveže pergamentom i satima se istiha krcka. Caca bi, kad je uzimao meso, kuci obicno donosio cejrek (cetvrt) na ramenu. Skasapio bi to, krhtinu složio u velike zdile pa u drveni sanduk koji se nalazio u kiljeru (špajz). Za iftar za zahladu se obicno služio hošef (kompot od sušenih šljiva, sušenih ili svježih jabuka, krušaka, dunja) a za rucak kiselna (domaci gusti jogurt). E nema toga više sine. Ja sebi sinoc skuhala ripu na mesu. Nije to loše, to je lagana hrana a ripa je baš zdrava. Ali nisam ja. Ustala sam jutros u tri sahata klanjati za primljene sadake i ze vitre što mi narod donosi. Jer valja zamoliti Allaha da svakom od njih u kabul upiše ova dobra djela, veli ova starica.

Bajramski rucak za odabrane

Otac bi nakon klanjanog Bajram namaza u džamiji na bajramski rucak kuci obicno pozvao najuglednije seljane. Na sofri bi se našla jahnija, burek, pogaca, hošef, hurmice od kuruzovog brašna. Mi djeca bi cekali da se završi prva sofra pa da onda i mi omrsimo brke. Tada su nam obicno dolazili Muho Žeric, Ibro Cauševic, Muharem Ferhatovic, Hasan Becin, Omer Ejupovic...

Da mi je

Uoci ramazana obicno se pržila halva. Upržena halva pošeceri se i ti tuboci su se onda dijelili po komšiluku, To je bio veliki sevap. Da mi je onih cuftica i pileta s rižom pripremljenog u tevsiji ispod saca. Onako, na sac se fino nagrne žera. A kad bude peceno i stavi se na sofru, ne znaš jel' ukusnija riže il' pile. Aha, kako je to bilo lipo.