Dževad Hujic predsjednik savjeta Mjesne zajednice Zecovi, opština Prijedor, istice, da je proces povratka ovdje poceo 1998. godine, tacnije 06. jula. Od oko hiljadu prijeratnih žitelja njih preko 700 bili su Bošnjaci koji su živjeli u 200 domacinstava. Od oko 200 prijeratnih bošnjackih porušenih domova ovdje je obnovljeno 44. Vlasnici kuca vlastitim sredstvima obnovili su desetak domova dok je razlika obnovljenog fonda kuca izgradena angažmanom medunarodnih humanitarnih organizacija. Trenutno se u Zecovima na ovaj nacin grade dvije kuce; jednu gradi Luteranski Svjetski Savez (LWF) a drugu Švicarski "Caritas".
U proteklom ratu ubijenog je 238 mještana Zecova, a u zaseoku Gradini najbrojnije medu žrtvama bili su žene i djeca.
Elektricna energija stigla je i do posljednje ovdje obnovljene kuce. Put nije bio asfaltiran ni prije rata. Svake jeseni i proljeca, zbog konfigurcije terena, makadami u Zecovima trebaju sanaciju koja nije redovna.
Povratnici se za pitku vodu snalaze kako znaju i umiju. Ko ima para u dvorištu iskopa bunar, ugradi hidrofor i u cijevima unutar kuce potece voda iz privatnog vodovoda. Ko je "pliceg džepa" svakodnevno bacvama i kantama odlazi kod prvog susjeda po ovu tecnost koja život znaci.
Mora se napomenuti da od oko 130 povratnika u Zecovima, medu kojima su daleko najbrojniji pripadnici mlade generacije niko ne radi.
LWF je ovdje obnovio i zgradu cetverorazredne podrucne osnovne škole. Projekat vrijedan 174 hiljade KM još nije u funkciji, jer opština Prijedor nije ispoštovala svoj dio obaveza iz ugovora - nije izgraden napojni bunar. sve do tada oni mališani iz Zecova koji pohadaju nastavu do cetvrtog razreda osnovne škole ce pješaciti do susjednog Carakova izmedu 5 i 6 kilometara.

Šta o Zecovima kažu neki njegovi povratnici?

Amir Hopovac - S majkom Fikretom vratio sam se u Zecove 1999. godine. Da je lako nije, ali ne daj Bože gore. Znalo je biti i gore u logoru Keraterm 1992. godine gdje sam bio zatocen pa u Trnopolju. Onda sam otišao u Ahmice kod Viteza i tamo sam "za dlaku" uspio izbjeci smrt. Prije na pet dana napustio sam ih nego što ce se desiti i tamo pokolj. Potom sam bio u Austriji i Njemackoj "na kazanu". Ono znate, nema socijalnog novca nego gotova vojnicka hrana. Usljed posljedica tokom logora u predjelu glave imao sam operaciju u Wuerzburgu gdje mi nisu davali prevelike šanse. Nakon operacije cetiri mjeseca hodao sam poput bebe. Imao sam 25 kopci, a za vrijeme boravka u Keratermu imao sam svega 16 godina. Iz Njemacke u Sanski Most stigao sam 1998. godine. Ja imam stado od 40 ovaca. Uz to ja i mati obradujemo zemlju, imamo kravu, konja. Nismo gladni a za kucu smo materijal dobili od Luterana.

Mirsada Hopovac (45) - I ja sam prošla slicnim putem kao sve moje komšije. Logor Trnopolje pa Travnik a onda Njemacka. Otud sam se vratila 1999. godine i odmah sam došla u Zecove iz Sanskog Mosta. Suprug Husein ubijen je u Zecovima, a osta troje nejaci Mirzet, Azra i Hilmo. Sada su fala Bogu odrasli, živi su i zdravi a osim za sebe, brinu se i za mene. Od vazduha se ne može živjeti. Najstariji sin imao je samo 13 godijna kad je poceo rat i tako malen bio je u Keratermu. Sijem u bašci što mi treba, a ostalo mi djeca pomažu. Neka ih, nek su živi zdravi...

Sejfo Cauševic (67) - U Zecove sam se vratio 1998. godine iz Austrije. Za kucu su mi materijal donirali Luterani, jer od 140 KM penzije covjek ništa stvoriti ne može. Niti da prosi, niti da djeli. U ratu su mi dva sina ubijena, Fikret i Hamed. Fikretova žena bila je u drugom stanju i poslije njegove smrti na svijet dode unuk Fikret. Mati mu se udala kad mu je bilo dvije godine i sada ne zna za njega. On ide u VI razred osnovne škole u Prijedoru, a, valja, dijete hraniti i školovati. S nama je i moja sestra Razija (77). U komadu imam 24 dunuma zemlje, ali šta cu kad je nema ko obradivati. Da mi nije cerki koje su izbjeglice u Austriji i Njemackoj, sve troje bi smo pomrli od gladi i bijede.

Porodica Hatke Brakic jedna je od brojnijih u Zecovima. U kuci s njom živi i sin Nermin koji ovako kaže: "Nemamo mi šta raditi, niti od koga cekati pomoc, nego zasuci rukave, uzmi motiku, pa na njivu. Mati ima penziju 140 KM što je nedovoljno za bilo šta kao kod svih penzionera. Otac nam je ubijen u ratu dolje na Poljskom putu. Mi smo se ovamo vratili 2001. godine i pored moje supruge i kcerkice Nermine u kuci s nama je brat Eldin i njegova supruga. Zemlje imamo 14 dunuma ali poljoprivreda nije siguran izvor prihoda nego sve zavisi od drugoga.

Rasim Cauševic (27) - U domacinstvu živim sa suprugom Editom i djecom Muhamedom (8) i Emrahom (4). Iskljucivo živimo od moje invalidnine, jer sam ratni vojni invalid, inace demobilisani pripadnik Armije BiH. Koliko mi zdravlje dopušta, bavim se i poljoprivredom. Da je lako nije, ali lakše nam nigdje ne bi bilo. Eto, ja sam za ovu našu kucu sa knjižice skinuo 4.000 KM i kupio potrebni materijal, a Luterani nam dali deset kubika pjeska. Pa ti sad vidi, presudi...

Admir Brakic - U Zecove smo se vratili 1999. godine a do tada nakon progona bili smo u Sanskom Mostu. Živimo u tudoj kuci i nemamo nikakvih primanja pa prema tome suvišno je svako pitanje na ovu temu. Patnja i belaj. Admir pješaci do škole u Carakovu. Did rekao da ce nam prepisati ovu kucu pa u meduvremenu promijenio mišljenje. Ja nemam nimalo zemlje na sebe prevedene, kako bi tražio eventualno donaciju. Ma, da je meni kako temelj udariti i tražiti donaciju, da ne cekam kad ce me istjerati iz tude kuce. Da smo znali da ce nas ovaj belaj zadesiti, ne bismo se ni doseljavali u tudu kucu nego bi do danas bili u Sani.

Tako o sebi i svom životu kažu neki povratnici u prijedorske Zecove, pa sad vi, dragi citaoci, sami recite kakva im je buducnost kad njihova opština nece da izgradi ni obecani školski napojni bunar...