Hambarine

21.juni.2005
Politicari u Prijedoru nisu uspjeli ni "prebrojati" povratnike u ovaj grad, a ono se ova cifra poce smanjivati vrtoglavom brzinom. Sa 25.000 na preko 20.000. Ukoliko ce veca cifra donijeti kakvu korist Prijedoru, ova brojka ce u prezentaciji procesa povratka pred medunarodnim zvanicnicima biti ocjenjen najuspjšenijim u BiH i završit ce opet na 25.000. Stvarni broj povratnika je, ustvari kudikamo manji.

Sudbin Music, povratnik u Carakovu, osoba koju iz šale zovu "Rame za plajkanje" veli da je samo posljednje pola godine s lijeve obale Sane put Francuske otišlo izmedu 100 i 200 porodica. A ledici produ onako, neopaženo. Francuska nam postala iznenada "veliki" prijatelj pa otvori granice baš povratnicima u RS. Skontali sa Ivanicem valjda da je tako bolje, što li, pita se Sudbin.

Nositi nijemo svu bol u grudima

Trenutno u gostima kod brata Hasiba Kahterana u Zecovima boravi Hava Tatervic. Ustvari nije kod brata, nego kod bratica Ale, ni brat nije završio kucu. Hava je heroina bosanskohercegovacka. Nema precizne mjere za bol bilo koje vrste ali Havina bol u duši i na srcu je prevršila svaku mjeru. U posljednjem ratu je izgubila supruga Muharema (53), sinove Senada (31), Seada (29), Nihada (24, Zilhada (23), Zijada (20) i Nishada (18), sestre, sestrice...Zato valjda Hava slabo i prica. Samo place i moli Boga da pronade kosti svojih ubijenih. Veli lakše bi joj bilo, a lakše bi joj bilo tvrdi, i da se vrati kuci koje nema tamo na Gradini. Tamo gdje su joj sve ubili. Još uvijek Hava živi u izbjeglickom centru u njamackom gradu Vecleru kod Frankfurta. Došla da vidi imali kakve šanse da joj se obnovi kuca pa da se vrati tamo gdje pripada, u Gradinu. Ako Francuska ne nade drugu racunicu?!

Povratnici-izbjeglice

Brat Havin Hasib i žena mu Taiba, u Zecovima, još uvijek su povratnici-izbjeglice. Povratnici jer ovdje žive vec pet-šest godina. A izbjeglice jer živi u sinovljevoj kuci. Što bi rekli Sanjani; još uvijek su "kesari". Penzija Hasibova 161 KM, nedovoljna za lijekove Taibine. Sin Ale u najboljim godinama bez posla je. Kcerka mu Almira završila školu za frizere a ovdje, veli u šali, nema koga šišati. Brat joj Aldin pohada srednju školu u Prijedoru a najmladi Amir ce na jesen u prvi osnovne. Žive od nafake i poljoprivrede, vele. Ali ne smetaju roditelji, gdje bi rodeni smetali. Ali njima dosadilo biti izbjeglice, voljeli bi svoj rahatluk. A treba još toga da se uradi na njihovoj kuci.

Onako uz kafu sugovornici naglašavaju da je u posljednjem ratu u Zecovu ubijeno pola življa. Najviše žena i djeca je ubijeno u Gornjoj Gradini, njih 29 a u Donjoj Gradini su ubili muškinje. Koga god su spobode u ljudskim likovima našli, ubijen je. Zecovljani uredili i šehidsko mezarje. Podigli mermerne nišane onim identifikovanim vlastitim parama. A cijim bi? O njima niko ne vodi racuna i nicija briga nisu. Ali zahvaljuju se na "brizi" i Francuza. Nece iz Zecova pa nek svi pomru, odgovaraju uglas.

Ispunila mu se želja - sinu dao ime po bratu Sabahudinu

Zijad Bacic je vlastitim ocima gledao strijeljanje 26 seljana. Medu njima ubijena mu je mati Šida, braca Zikret (16) i Sabahudin (13) te sestrica Zikreta (10). Živim sa ovom realnošcu teško ali sam u svojoj kuci i u svojim Zecovima. Bol nosim kako znam i umijem, veli Zijad. Imao sam tada 15 godina, izveli ih na cistinu i rafalom pokosili ko zamorcad eto tu, pokazujke Zijad prijeko preko brda. Najmlade je imalo samo dvije godine. Zajedno sa mnom streljanje u Gradini preživjeli su još brat i sestra Hidajet i Hidajeta Horozovic, veli Zijad. Eto oženio sam se i imam sincica od 4 mjeseca. Ispunuila mi se jedna želja. Zove se Sabahudin, rece tiho Zijad. Brat Zlatan je djeci dao imena po bratu nam i sestri Zikreti i Zikretu. Imam još želju da pronadem majku, bracu i sestru, da...